Sunday, March 6, 2011

Nedeljni ručak uz Nouvelle Vague - nova tradicija

Uvek me je bilo sramota običaja. Prezirala sam tradiciju, pošto sam kul mlada osoba i to mi nije potrebno u ovom postmodernističkom globalnom društvu.

Uvek sam se stidela kada sam čula kako pričaju lokalni dijalekt. Nisam ih poštovala jer sam bila učena da je to gramatički nepravilno, i stoga, te osobe mora da su glupe kad ne poštuju standardni književni jezik države u kojoj žive.

Uvek sam prevrtala očima kada sam bila primorana da slušam zvuke tamburice. Nervirao me zvonki zvuk.

Uvek sam bila na drugoj strani porodice. Sama.

Sećam se, letos, sa napunjenih 19 godina, prevrtala sam očima na pevanje, moglo bi se reći, himne, moje nacionalne manjine unutar crkve u okviru jednog običaja u tradiciji mog naroda.

Sećam se, jesenas, sa isto toliko godina, stajala sam na Neuplatz u Klagenfurtu i pevala iste te pesme, koje sam prethodnog dana tražila na internetu, da bih, u agoniji ne iznalaženja, poslala bratu SMS poruku da mi prekuca tekst, da bih sutra dan mogla da nastupim sa pesmama moje nacionalne manjine iz mog zavičaja.

Ne mogu reći da sam odrasla preko leta.
Ni preko zime.

Jednostavno, kada sam se odvojila od doma, zavičaja, zvonkog zvuka, običaja, tradicije, shvatila sam koliko je to deo mene ma koliko se ja toj ideji opirala. Ponekad mi i previše nedostaje da čujem bunjevačke reči. Nekako mi se ozari lice kad sa pojedinim ljudima mogu da koristim majka za baku i dida za dedu.

Nedavno mi je zafalilo prisustvo na jednom običaju. Naime, svake godine, pred početak Uskršnjeg posta postoji Deb'o četvrtak. To je dan kada se jedu fanci, nešto kao krofne. Meni je to veoma neukusno, i pogotovo masno, ali, ove godine sam htela da pojedem barem jedan, makar sutra otkrila da mi se holesterol opasno povisio.

Danas sam odlučila da napravim nešto što se jede u ovom periodu. Nazvala sam mamu, a potom i majku. Mama još treba ponešto da nauči, a ja mnogo.
Ipak, ova vrsta učenja mi ne pada teško.

Jedva čekam Uskrs! Ili Cvijetnicu. Ili Pepelnicu. Svejedno, sve čekam. Ne zato što volim crkveni pogled na to, nego jer mi je to prilika da se iskupim za sve one godine neznanja i nepoštovanja tradicije.

E, sad još samo da zavolim pesme Zvonka Bogdana...

3 comments:

Anonymous said...

pravila sam prije par dana grcku salatu! sa maslinovim uljem i ostalim sastojcima.i uzastopno nakon toga par dana!i uzivala.i pri tom se osjecala super, jer sam to ja napravila.
mada, priznajem cesce bih ja spremala neka jela,kada bih imala za koga ! hihi...
u stvari stvarno bih :-)
valjda u tom 'zecu leži grm' !

katarina

Anonymous said...

zasto ne mogu da se postavljaju komentari?

Ivana said...

Znam kako ti je, i ja ulazim u taj kulinarski svet. Jednostavno, ako nešto skuvam samo za sebe, to će se vući par dana po kuhinji. Ali, skuvati za nekog dragog i dotle deliti misli - divno. :)

P.S. Komentari se moraju odobriti, zbog raznoraznih botova, ali, malko sa zapostavila blog, pa to nešto teže ide. ;)