Tuesday, November 30, 2010

Think locally, fuck globally.

Ovih dana se svašta dešava u prestonici! Ljudi se ubijaju - klasično; otkrivaju se prljave diplomatske igre - klasično; proziva se šef države - klasično; nestašica mleka još uvek traje - klasično; studenti pokušavaju da se izbore za obećana prava - klasično.

Moja studentska karijera je počela ove godine u oktobru, i za impresivna dva meseca, već sam uspela da pohvatam šta valja, a šta ne valja. Dakako, mnogo toga ne valja. Počevši od načina primene Bolonje na većini fakulteta, preko neorganizovanosti Univerziteta, a zatim i pojedinačnih fakulteta, do cene ručka za samofinansirajuće učenike, pa kvote za budžet na fakultetima, i proširavanje liste za dvadeset mesta da bi se uštekalo još dvadeset hiljada evra i tako dalje i tako dalje i tako u nedogled.
Poslednji aktuelni protesti jesu za 48 bodova, odnosno da država, kao ugovorna strana, ispoštuje studente i omogući im da se školuju o njenom trošku ako su uspeli da sakupe 48 ESPB u jednoj godini. Studenti su se okupili ispred zgrade Vlade zahtevajući da im ministar prosvete omogući kroz pregovore to što su već jednom dobili. Usto su se još neki uticajni ljudi, bivši studentski lideri, obratili žalosnoj gomilici rekavši im da će se naći način da se studenti u prestonici isfinansiraju na način koji im je obećan.

Pošto sam završila sa čitanjem vesti, odlučila sam, iz puke dosade, da pregledam komentare i da vidim šta ljudi kažu. Ništa pametno, samo tristo i nešto ogorčenih komentara. Čitajući to, prvi put sam se osetila kao student, Bolonjac i predmet mržnje i podrške starijih osoba.
Naime, taj osećaj kolektiva me naterao da tu celu diskusiju razbijem na najbitnije tačke:

  • ljudi nemaju da jedu
Dosta komentara se osvrće na glad. Uvek kažu ljudi nemaju šta da jedu koliko je bedno, a vi se žalite za budžet ili komentari prostudentske/proprotesne strane kada poplaćam sve knjige i školarinu, ja nemam šta da jedem.
Pre svega, mislim da ovde nema neki univerzalni odgovor koji bi nas zadovoljio. Naprosto, UN beleži da 925 miliona ljudi nema dovoljno da se prehrani, što znači da glad u Srbiji ne može da bude lokalni problem. S druge strane, kada se pogleda studentski život - hrana je itekako bitna, a jedini načini su da kupujete i sami kuvate (što je skupo) ili da se hranite u menzi (ako ste samofinansirajući, to je tri puta više novca nego da ste na budžetu). Ali neki ljudi u Srbiji gladuju.

  • neradnici
Neki se osvrću na pitanje studenata koji su na budžetu i na samofinansiranju, i to sasvim nepravedno. Naime, na Pravnom fakultetu se godišnje upisuje oko 1500 studenata, a od toga oko 500-600 na budžet. Imaju skripte za prijemni koje izuče i to je to. S druge strane, postoji Fakultet političkih nauka koji je od ove godine smanjio sa 55 na 35 budžetskih mesta na međunarodnom odnosu, a prijemni se sprema iz nekoliko knjiga, bez unapred datih mogućih pitanja. Onda opet imamo primer kao Fizički fakultet, gde se na odseku za teorijsku fiziku upisuje 45 učenika na budžet i 5 na samofinansiranje. Sama raspodela budžetskih i samofinansirajućih mesta je veoma loša, i to što je neko na samofinasiranju ne znači da je neradnik, da se nije trudio i da neće završiti sledeće godine na budžetu. Isto tako, ovi sa budžeta su mogli na razne načine da završe tamo i uopšte ne mora da znači da će oni sledeće godine i biti na fakultetu.

  • samo izlaze i opijaju se po kafanama
Veoma interesantna opaska. Osim što su deca na samofinansirajućem jer su glupa, lenja i buržujska, sasvim je logično onda tvrditi da i ceo faks provode u obližnim kafanama, a uveče dobro raspoloženje neguju na splavovima. Pre svega, to je malo licemerno reći, jer ispada da dotična gospoda i gospođe nikada nisu izlazili niti su se zabavljali. Valjda je bilo drugačije u periodu druga Tita. Kada je, očigledno, obrazovanje bilo besplatno i privilegija.
Druga stvar, kafana je mesto gde se srpska elita okupljala krajem 19. i početkom 20. veka. Možda se i dan-danas tu stvara elita. Kulturna, politička ili ekonomska - videćemo.

  • samo blokiraju ulice
Još jedan od finih argumenata u nizu. Država je loša, penzije su niske, spoljna politika gubi kurs, privreda je u kolapsu, cepkaju zemlju nekim ujedninjenim regionima, političari se izvinjavaju za nešto što nisu krivi, imamo nove portrete u skupštini i sada su tu neki studenti odlučili da se pobune. Umesto da sede i da uče (pošto ne rade ništa, ne gladuju i propijaju se po kafanama), oni, oni, zamislite bezobrazluka, došli su tu da blokiraju ulice i sada je u haosu, kasnite kući pola sata! Strašno! Ma, sve bezobraznike i izgrednike popisati i odmah slati prijavu na kućnu adresu! Sramota! Umesto da razmišljaju kako neko nema da jede i kako su penzionerima niske plate, oni se bore za tu neke olakšice pri studiranju. Kad sam ja bila njihovih godina...

  • posao?
Danas svi jurimo za hlebom, a da bismo to obezbedili treba nam novac, a novac... Pa, posao se čini kao fino rešenje. Međutim, danas zbog nazovimo Bolonje, studenti su obavezni da prisustvuju većini predavanja (nazovi Bolonja) jer se to boduje. I tako se isključuje fleksibilnost radnog vremena. Druga stvar jeste diploma, jer će posao pre dobiti neko sa završenim fakultetom, nego neki balavac koji je prva godina. Opet, ako pogledamo samu zemlju, zaključićemo da obim radne snage i nije nešto najbolji s obzirom na mnoge zakone i socijalne pojave. Ah, kako je ovo sve tužno.
Neki su se javili sa pričom da su oni paralelno studirali i radili. Svaka njima čast. Mene jedino zanima u kom su periodu studirali.

  • Bolonjci
E, ovo mi je omiljena tačka. Naime, Bolonjci su nezadovoljna razjarena masa koja je odlučila da starijim generacijama poništi validne diplome uvodeći nekoliko stepena višeg obrazovanja. Sada imate klasičan obračun - fini, mirni, povučeni Indijanci (osobe koje su pošteno zaslužile diplomu odradivši sve što je trebalo pod okriljem starog sistema) i kauboji koji ruše sve pred sobom (halapljivi Bolonjci koji žele da pokose konkurenciju tako što im poništava diplomu). Moram da priznam, malo me boli jer ne volim kategorisanje kao što su mnogi učinili. Kao da sam ja kriva što sam rođena kada sam rođena, pa idem po ovoj Bolonji ili kao da su oni krivi što je neko odlučio da povuče tako nesmotren potez.

  • školarine
Možda je ovo najviše zanemarena tačka, a zapravo predstavlja okosnicu cele priče. Da školarine nisu tako visoke, da finansijska situacija mnogih nije tako ugrožena, da fakulteti ne deru studente za svaki papir koji moraju da ispune, da ih ne deru u menzi (pri tome mislim na samofinasirajuće), da ih fakultet ne dere za knjige, skripte, praktikume, sveščice i svu ostalu potrebnu literaturu, možda tada i cele ove priče ne bi bilo. Ali, da se ne zavaravamo, ovo nije socijalna država u smislu blagostanja. Ovo je samo država - teško ju je ponekad tačno odrediti i smestiti u određenu kategoriju.

  • solidarnost
Strukturu čine elementi i delovi koji su povezani u jednu celinu određenim načinom. Bez tog određenog načina ostaje samo sastav.
Neko je pomenuo kako fali solidarnost i kako svi treba da se pomognemo u teškim trenucima. Sada da ispomognemo studente, sutra radničke sindikate, prekosutra penzionere i tako dalje. Mnogi su odgovorili da solidarnost ne postoji. Žalosno, ali istinito. Zato ova nacija nikada neće imati niti jednu jedinu strukturu, nego će se samo sastav stanovništva menjati.


Na kraju, solidarnost jeste ono što se provlači kroz ove tačke. Tačnije, nedostatak iste. Sve se svodi da svako od nas ima svoje probleme, i da su oni najvažniji, pa ako nam se interesi podudare, to je fino. Ako se ne podudare, onda treba ispljuvati sve ono što ste i vi jednog dana bili ili ćete da budete. Zato što je to ispravan način - gledati svoja posla.

Ono što nikome ne dolazi do glave da treba da se preispita društveni ugovor. Očigledno je da ne valja. Ili se država promenila ili ljudi. Divide et impera.


Saturday, November 27, 2010

Između redova

U Beogradu je osvanulo poprilično hladno jutro. Pogledala sam na sat i videla da je tek osam sati. Tek, zapravo je pravo vreme za rad (i, opet moje klasično, pišem blog posle pet meseci kada sutra imam neki bitan rok da ispoštujem), samo mi treba snage da se pokrenem. Ustala sam iz kreveta, otišla do kupatila, oprala zube i obukla termo čarape, ne bih li se smrzla. Pri povratku sam uzela kafu i knjigu i legla da bih shvatila da su mi sinusi začepljeni, i da paketić maramice ne bi bilo loše imati kraj sebe. Tako sam se vratila do kupatila, kad mi zazvoni telefon.

Stigao mi je paket od kuće. Prvi paket. S obzirom da je moja mama bila prošle nedelje u stanu, i donela većinu stvari, ovo su samo neki predmeti o kojima smo onda razgovarali da će poslati. Znači, znam šta je u paketu, ali me to nije sprečilo da kao dete, brže-bolje, dovučem taj paket do sofe, da odem po nož u kuhinju (jer mi je to jedino palo na pamet kao sofisticirani način otvaranja paketa) i da razrežem onaj diofan da bih što pre došla do sadržaja.
Moje staklene oči, od nespavanja, su verovatno poprimile one iskrice kao kada ti je rođendan, pa dobiješ masu poklona, ali ti izabereš najveći, jer ti je gušt otvarati da vidiš šta je unutra. Mislim i da se neki iskrivljeni osmeh pojavio, mada, rano je.

Uglavnom, kidala sam diofan, i stranice kutije i kada sam konačno rešila tehničke probleme, stigla sam do poklona. Bila sam oduševljena. Dobila sam poklon u subotu ujutru u Beogradu, koji je sada toliko maglovit i hladan. Pomalo me atmosfera podseti na predstojeće praznike. Topli napici, ušuškanost, pokloni i ljudi koje voliš.

Te ljude koje volim su me podsetili da kroz nekih pet meseci slavim svoj 20. rođendan. Ne znam da li sam ovde ikada rekla, ali, ja stvarno volim svoj rođendan. Ne znam zašto, ali ga baš volim. I, uvek mi je gušt proslavljati ga. Recimo, 18. rođendan sam proslavila na ekskurziji u Pragu, i nije bilo loše, ali, tamo nisu bili svi koje ja volim. Više je bilo kojih ne volim.
Sledeće godine jedan seminar pada na moj rođendan. I, biće super, verujem, počastiti se putem u Nemačku i uživati nedelju dana izvan ovog grada i ove države. Ipak, pomalo me rastužuje činjenica da opet neću biti sa voljenim ljudima, nego sa strancima, koji ni ne znaju da mi je rođendan. Neću imati zadovoljstvo dobijanja poklona, niti kidanja omota istih na najviše mogući varvarski način, samo da bih spoznala šta je unutra. Pokloni su super. Poklonite nekome nešto danas, ulepšajte ovaj hladan darvinistički dan.
Ah, Mate, mene ovo tak' rastužuje... ma, morati ću trgnuti jednu!


Uglavnom, nisam ni sigurna šta sam napisala, niti da li ima smisla. Znate, baš je pravo zimsko jutro. A ja sam dobila paket od kuće. I pismo.
Ohladila mi se kafa.

Thursday, November 25, 2010

Kasni razgovori

Šta je psihički stabilna osoba?
Ne bih umela reći.
Šta je psihički labilna osoba?
Želite možda i primer?

Juče je cimerka tražila kofer i rekla je da je pogleda sva mesta gde bi normalna osoba stavila. Na moje pitanje da li je pogledala sva mesta gde bi nenormalna osoba stavila, rekla je da ne zna, jer više nije jedna.

Šta je zapravo normalno i nenormalno? Pre svega, ružni izrazi koji se ne mogu iz prirodnih nauka integrisati u društvene. Lepše su reči obično i neobično. Učeći sociologiju (koliko je učim, valjda sam ubola poentu) i kulturne strukture, sociolozi su došli do zaključka da različiti kulturni obrasci zavise od istorijskih, društvenih i kulturnih parametara. Šta su hteli da kažu, je li? Pa, da su Astecima bile ružne izbočine na licu, kao što je nos, izbačenije čelo i punije usne, pa su onda od rođenja stavili daske sa oba strane glave i ta osoba je tako hodala nekoliko godina. Mi bismo se sada zgrozili, pa kako je to moguće, ta osoba ima pravo na izbor, ima pravo da se pobuni itd. Mrzim pseudotekovine moderne demokratije.
Uglavnom, poenta je da je u tom istorijsko-društvenom okviru postojao kulturni obrazac koji je terao ljude da nose daske. A danas ljudi smanjuju nos plastičnim operacijama. Da, to nije licemerje, to je nešto drugo. Da, naravno.

Isto tako, danas postoje osobe koje su obične i neobične. Obične su uglavnom konformisti, trude se da žive savršenim malograđanskim životom, da ne bi uvredili komšiju, učiteljicu, koleginicu sa posla koji su isto izgubljeni u toj malograđanštini. S druge strane, za neobične bismo rekli da su očigledno pripadnici neke supkulture, jer, bože, kakva je to frizura, odeća, šminka? To je sekta. I oni se svi tamo drogiraju dok slušaju Metaliku. Verovatno su i loši učenici, jer dobra deca ne izgledaju tako. Dobra deca nose džempere i zlatne satove. Mnogi će za ovu drugu grupaciju reći da oni pokušavaju da privuku pažnju zbog nekih nerešenih problema iz detinjstva ili da pokušaju da izraze bunt i revolt zbog trenutnog stanja državne ekonomske politike.

Naravno, sve to ne može da prođe bez predrasuda i stereotipa. Danas organizuju raznorazne radionice i seminare na temu prevazilaženja predrasuda i stereotipa, ali, to je tako duboko ukorenjeno u ljudski rod da se to ne može rešiti tako. Jedino neko ispiranje mozga, ali, ljudska prava kažu da to nije OK, pa onda nećemo tamo da zalazimo.

Mislim da su norme, kao ukorenjena pojava, najveći problem. Čak i ako želim da lupim nekog, meni moja kultura normativno iskazuje da to nije način kako se rešava konflikt. Ako želite da vređate i kažete da je kod primitivnih zajednica, odnosno kod plemena to rešeno na taj način, to je laž, jer oni jedino i funkcionišu pomoću normi. Da li to znači da su norme izmišljene da ograniče slobodni ljudski duh i pretvore ga u roba dispozicija i sankcija? Ne, to znači da su se samo neki setili manipulacije, a mi to danas prevodimo kao pokušaj da se uvede red u neorganizovane grupe i samim se udaraju temelji demokratije i države. Da. Manje-više da.

Sad, zašto postoji mržnja između običnih i neobičnih? Vrlo jednostavno - svi smo podjednako isfrustrirani zbog modernog sveta, masovnih medija, predviđanja smaka sveta za 2012. godinu, zbog lošeg vođenja spoljne politike, zbog svetske ekonomske krize, zbog ratova, ubistava, silovanja, novih poskupljenja osnovnih životnih namirnica, loših ocena dece, prevare bračnih supružnika, zbog nelojalnosti prijatelja, zbog gubitka radnog mesta i tako dalje. I tako, svi razvijemo odbrambeni mehanizam - ili postanemo savršene porodice iz Visterije lejna ili ogorčeni, mizerni, odbačeni jadnici koji se skupljaju u podrumu i zazivaju Satanu dok piju apsint.

Da, zaista je svet crno-beli. I, očigledno, uvek ima samo dve opcije.


Saturday, November 13, 2010

I tako...

Ustala sam danas oko deset. Tačnije, 11.15, još uvek prepodne. Ni blizu podne.
Želim da učim. Knjiga je pored mene. Kao i laptop. I još jedna knjiga, mnogo zanimljivija, koja verovatno može nešto više da mi kaže o korenima mog naroda.

Sad je već dva. Poslepodne. Podne je prošlo, a laptop i knjige još uvek stoje i čekaju.
S obzirom da mi je laptop već pri ruci, mogla bih i napisati nešto.

Znate, juče sam pobegla iz Beograda za svoj rodni dan. Pod pobegla ne mislim da sam uzela prnje i put pod noge, nego, pozvala moje roditelje i rekla da moram da dođem kući. Uz njihovo odobrenje, pozdravila sam cimerku i krenula ka stanici. Sve vreme sam samu sebe kritikovala kako sam veoma dvolična i licemerna. Pre dve nedelje sam se vratila kući, posle skoro pola meseca, možda i više, u Beogradu. Trebalo je u ponedeljak da se vratim u Beograd, na Svi svete. Da se razumemo, meni ti praznici ne znače ništa, nego sam se uželela porodice. Tako sam odlučila da rizikujem jedan minus, u nadi da ću već u utorak da se vratim. Vratila sam se u četvrtak uveče. Mogla sam da ostanem do sledećeg ponedeljka, jer profesor nije upisivao minuse tog petka. Vikend sam provela pomalo žaleći za domom. Tinette mi je, dakako, vikend učinila zanimljivijim, ali, opet, dom je dom.

Tako, išla sam u ponedeljak, u utorak, u sredu sam se razbolela, četvrtak me je još držalo to, a u petak sam skupila snage da odem. Juče kada sam otišla na fakultet, shvatila sam da me je to još uvek držalo. Kad sam stigla do stana, bila sam već toliko uništena psihički i fizički da mi je najlogičnije bilo sesti u autobus i poći ka mojoj miloj Vojvodini.

Sad se vi verovatno pitate zašto čitate kratak sažetak moje dve nedelje? Sad će sve da bude jasnije, ne sekirajte se.

Naime, ja verujem da je čovek satkan od više ličnosti. Nijednu ne stvaramo sami. To su uglavnom tvorevine naše okoline, počevši od roditelja, uže i šire porodice, preko prijatelja, sipmatija, profesora i tako dalje. Neke osobine prihvatamo zato što moramo, a neke zato što su nam se dopale kod drugih ljudi. Neke usvajamo iz trenda, neke usvajamo iz gregarnog motiva. Uglavnom, tako se nakupi gomila osobina koje treba da rasporedimo, da napravimo model svake ličnosti koja će se javiti u određenim situacijama, jer, naravno, nećemo deliti životnu mudrost sa bakom koja veruje u Boga i ubeđivati da je Bog ne postoji sve dok žena ne doživi infarkt. A opet, sa društvom ateista, koji su nam jako moćni i kul, nećemo pričati o tome kako je ponekad lepo otići u crkvu radi onog osećaja samoće.

Posle mog kratkog uvodnog filozofiranja, sada mogu reći šta sam htela. Kod mene postoje dve krajnosti koje su, sasvim neočekivano, najjače izražene. Tako bih ja istovremeno da sledeće godine uspem da uhvatim neku razmenu preko Erasmusa, a isto tako, čim malo zagusti, ja bih kući. Sviđa mi se jedan dečko, ali, mrzi me da se trudim, pa je onda bolje da uopšte ne razmišljam o tome. Ide mi se na koncert da bih otišla, ali moram da učim (iako verovatno neću učiti nego ću provesti sve vreme ubeđujući sebe kako moram da učim). Upisala sam društveni fakultet gde se veoma ceni sposobnost da se izrazi svoje mišljenje, a ja sedim i ćutim, jer kad čujem kako drugi odvaljuju ne bih volela da drugi misle o meni to što ja mislim o njima dok govore. Htela sam da studiram istoriju umetnosti, ali, od toga ne može da se preživi. Htela sam da kupim jaknu i da potrošim novac, ali sam odložila kupovinu uz reči ne moram baš sad da trošim iako mi je potrebna ta jakna. Hoću da izaberem neku interesantniju temu, ali, verovatno ću da uzmem za prikaz onu knjigu koju imam kod kuće. Htela sam juče da dođem kući, ali sam htela i da ostanem samo zato što je mama obećala da će sledeće nedelje doći.

Ono što se lepo primećuje jeste da ja uvek želim nešto, hoću nešto ili sam želela i htela. Nigde nema uradila sam. Uspela sam. Pitam se u čemu je problem sa mnom. Kako da rešim tu glupost koja cveta u meni?

Ne znam. Zaista. Dok ne nađem zlatnu sredinu, ja ću da pokušam da čitam političku ekonomiju. Ili ću barem da ubeđujem sebe da ću da učim.

Cheerios!


Thursday, October 28, 2010

Ponekad je čitanje prevelika privilegija

Poslednja nedelja oktobra još uvek traje. Naravno, za stanovnike ove zemlje to znači da se održava Sajam knjiga u Beogradu. Iskoristila bih reči jednog asistenta - Idite na Sajam, lepo je tamo.

Zbog čega da idemo? Zato što je stvarno lepo tamo. Hiljade i hiljade ljudi su pohrlili na Sajam da bi kupili knjige po, možda, malo nižoj ceni nego li u knjižarama. Lepo je to. Gledati kako ljudi kupuju knjige iako su mi dostupna izdanja u elektronskoj verziji. Još mi je draže gledati ljude koji imaju tačan spisak i plan koje knjige će da kupe i gde će da kupe.

S obzirom da nam stalno trube o tome kako ćemo mi činiti akademsku elitu, odlučila sam šta ću da kupim na ovogodišnjem Sajmu. Rešila sam da za četvrtak ostavim Sajam, što iz ličnih razloga, što iz činjenice da će možda biti manje ljudi.

Kada smo kod manje ljudi, juče mi je došlo da išutiram neku decu na Slaviji, jer su toliku gužvu i pometnju pravili da sam skoro propustila prevoz do fakulteta, a već sam dobro kasnila zbog neke gužve u saobraćaju. Tek kasnije mi je palo na pamet da su ta dečica trenutno u velikom, glavnom gradu. Grad koji ima Mek. Grad koji ima Knez Mihajlovu. Grad koji ima prodavnice odeće i obuće. Velegrad.

Brat mi se javio pre neki dan s vešću da dolazi na Sajam, i ja sam ga pitala gde će ići posle Sajma, pa da se vidimo. Odgovorio je da ne zna. Danas kada smo se na pet minuta videli na Sajmu, odgovorio je da idu na Ušće. Ušće?! - upitah pomalo začuđeno jer obično puste decu tokom slobodnog vremena u centar. Da, Ušće. - odgovori on.
Ubrzo se oprostimo, a ja pohitah sa prijateljicama u Halu 1, da brže-bolje pronađem knjige koje su mi potrebne jer se užasavam odvratne gužve.
Na samom ulazu u Halu su bila neka deca. Sa balonima. I lupali su se tim balonima. Kao i sve prolaznike. Kao i mene.

Hajde, zanemarih to, nastavila sam ka cilju. Sišla sam dole u centar gde su bili neki kauči. Naravno, zauzeti. Dokoni srednjoškolci koji su došli iz unutrašnjosti više nisu znali šta će od sebe, pa eto, da iskoriste ono što je Bog očigledno za njih namenio. Kada smo kod Boga, videh previše verski nastrojenih štandova - to je ono klasično propovedanje, kako Crkvi nije potreban novac, ali, ako ne daš barem nešto, onda ti neće pomoći da uspostaviš bolju saradnju sa Bogom. Tipična ekonomija.

No, da ne skrećem sa teme. Kad god sam pokušala da se približim nekom štandu da bih videla naslove, neka grupica đaka (više nisam ni pokušavala da saznam da li su u pitanju osnovnoškolci ili srednjoškolci, a i svejedno je, jer neke devojčice sa svojih trinaest godina izgledaju kao devojke sa 24 godina) bi me odgurnula ili nagazila. Samo malo ili pomerite se više nije bilo delotvorno. Posle neka dva sata na Sajmu, odlučila sam da odem. Nije bilo smisla.

Svi govore da je moj grad provincija. Moja provincija ima Mek. Uvek sam mrzela da idem u Mek kada bismo došli u Beograd na Sajam. I mrzela sam da šetam Knez Mihajlovom, jer je osećaj kao da šetam Korzom kod kuće. Prodavnice i sa jedne i sa druge strane, a ti svakako nemaš dovoljno novca da uđeš u bilo koju.

Ipak, najviše od svega mi je zasmetala činjenica da se ekskurzije i izleti ne organizuju više zbog toga da se upozna novi grad, država, kultura, nego da se šopinguje do besvesti. Sam put do Beograda je jedno 1200 dinara. Ako želiš jednu knjigu na Sajmu da kupiš (da, biću prepuna predrasuda), a to je neki bestseler, naravno da ti potrebno još hiljadu dinara. A onda razmažena derišta žele i da jedu. U Meku, naravno. Nisu valjda došli čak do Beograda da bi se smucali po kojekakvim kafićima i pekarama?! To je još nekih 500 dinara. Onda kreće šoping. To je još nekih, hajde, recimo da je to 3000 dinara, za svaki slučaj. Da zaokružimo, to je 6000 hiljada. Pre dve nedelje, cimerka i ja smo kupile hranu i hemiju za 4500 dinara.
Da, zaboravih napomenuti da neke škole smaraju, jer organizuju da se posete predstave, tamo neke bezvezne. I onda se svi oni moraju ostaviti šetnje Knezom i naći kod Konja, da se smore. A mogli su još da uživaju u razgledavanju izloga.

Rezime je da će se vratiti sa Sajma, roditelji će biti srećni jer su im deca izvidela velegrad, bili prosvećeni i prosvetljeni na Sajmu, a pored svega, tih 6000 i nije tako mnogo. To je nešto više od 1/5 prosečne plate u Srbistanu. Ali, neka, jednom je godišnje i deca su zaslužila. Za decu sve najbolje!

Da, u jednom trenutku sam rekla da ako uzmem ovu knjigu, neću imati dovoljno novca za sutrašnju autobusku kartu. Prijateljica je prvo pokupovala knjige, pa je onda izračunala da neće imati dovoljno za ručak. Druga prijateljica je sve vreme osećala grižu savest što je uzela pet knjiga po neverovatnoj ceni, jer je planirala udžbenike da kupi, a ne da udovolji svom hiru (zamislite, pet knjiga Selimovića za 900 dinara!).
Na kraju smo nas dve ogladnele. Deca su sedela ispred sa balonima, krkala pljeskavice i pili sokove od 150 dinara. Nas dve smo se oduševljavali knjigama, izgladnelošću i umorom.

Nas dve smo otišle do Meka. Ali, nismo imale vremena da se prošetamo Knezom. Zato, nadam se da su se bratovljeve nastavnice nakupovale u šoping molu. Zato se ide u Beograd.

Friday, October 8, 2010

S ljubavlju

U mom skromnom mišljenju, ljudska prava su najgora pošast 21. veka. Da se ne lažemo, i 20. i 19. veka. Sve je počelo kao fina ideja i onda se sve to izvrglo ruglu kao što obično i biva sa svim idejama koje poteku od par inspirativnih i veoma naivnih boraca.

Živimo u svetu gde su ubistva svakodnevica. Kada čujemo na vestima da su neku devojku izboli na smrt, prođe nas jeza, možda ispustimo poneki zvuk i nastavimo sa životima. Jer, iskreno, postalo je normalno. Izlile su se ogromne količine radioaktivnog mulja u reku. Pa, život ide dalje, kao što će i reka da teče dalje i da raznosi taj otrov. Usput, odlučili su da podignu cenu energentima. Bilo je konačno vreme, jer smo na trenutak zaista dobro živeli. Ne bi valjalo da je to potrajalo?

Ipak, to je ništa u poređenju sa dugoočekivanom i predstojećom Paradom ponosa. Posle oplakivanja propuštenih šansa posle 5. oktobra, počeli smo da iščekujemo 10. oktobar. Sad je veoma važno odigrati kako treba - da država pokaže da ume da ispoštuje pravo na seksualnu opredeljenost, i uopšteno izbor i da se odupre zatucanosti navijačkih i ekstremno patriotskih grupa.
Da se razumemo na početku - meni se savršeno jebe ko će se šetati gradom. Može svaka manjina da se prošeta, pošto ima to pravo. S druge strane, više ne postoji većine, pošto su nas razbacali po kojekavim manjinama nekim levim kriterijumima. Uz, naravno, politički korektne termine. Da ne bismo grešili dušu, iju!
Sad, šta će ova naša divna državica da uradi? Da li će uspeti da podrži LGBT zajednicu ili će da doživi neuspeh nesrazmernih veličina i tako zapečati sebi sudbinu pred 13. oktobar?

Pretpostavljam da ćemo da vidimo da li će se Srbijom liti krv ili gej parade neće biti (kao što kaže jedna Fejsbuk grupica - morate da ih volite, toliko su otvorene, tolerantne, i povrh svega, još se i rimuju!). Kao što je jedan veliki mudrac rekao da posle 9. dolazi 10. septembar, isto tako i ja mogu reći da posle 10. dolazi 11. oktobar i da se vraćam u prestonicu, u nadi da ništa neće biti demolirano ili zabarikadirano.

I onda me posle ljudi pitaju zašto toliko želim da izađem napolje. U suštini, svi smo mi ljudi ista govna, ali tamo cveće lepše miriše.



Saturday, October 2, 2010

Početak

Drugi grad.

Prve impresije - velik. Bučan. Prenapučen. Ljudi koji ne poštuju saobraćajna pravila, ni kao pešaci, ni kao vozači.

Druga impresija - naporan. Osvetljen. Hladan. Mračan.

Treća impresija - nije ravan. Užurbano. Neljubazno. Strano. Nepoznato.

Četvrta impresija - neudobno. Poznato na tren. Gužva. Nerviranje. Smrad.

Stižem na glavnu železničku, vučem kofer do glavne autobuske stanice, kupujem kartu, sedam u autobus, vadim svoj rokovnik, stavljam naočare i uživam u trenucima preplavljenosti srećom jer se vraćam domu.

Vraćam se malom gradu. Gde nije samoubilačka misija preći preko pešačkog prelaza. Koji nije naporan. U kome se snalazim. U kome do svega mogu stići za 10 minuta bez korišćenja prenatrpanog gradskog prevoza. Grad koji ima sporiji ritam. Gde mi je udobno. I vetrovito.
Gde je ravno. Gde je dom. Gde je srce.



Saturday, September 11, 2010

Kiša

Juče je padala kiša. One jake kapi koje se odbijaju od asfalta mnogo jače od običnih.

To je kiša koje spere bol. Tugu. Jad. Nesreću.

To je kiša koja daje nov početak.
Svež, čist, a najbitnije od svega - nov početak.

I danas je padala kiša. U Beogradu. Sitne kapi. One koje guše. Koje vraćaju sećanja. One kapi koje bole više od onih jučerašnjih.

Nije logično. Kao ni život.

This is the end, beautiful friend, this is the end, my only friend, the end.


P.S. Ko zna kakva će kiša sutra da pada?


Saturday, September 4, 2010

Ne mogu da verujem...

da sam zaboravila da čestitam blogu rođendan!

SREĆAN ROĐENDAN SA ZAKAŠNJENJEM OD TRI DANA!

U nadi da ćemo sledećeg prvog septembra 2011. godine slaviti peti rođendan, želim ti još mnogo postova u predstojećoj godini, da me uvek trpiš ovako kao i sad, da me uvek saslušaš i da podeliš sa svetom sve što je i dobro i loše!

Živeli!

Još mnogo rođendana ti želi tvoja Naive!

Friday, September 3, 2010

Suncokret za 30 dinara

Volim ljude ponekad.

Pre dve nedelje sam se vraćala kući sa seminara i gledala sam koliko novaca imam kod sebe. Imala sam nekih trideset dinara i odlučila sam da ih istresem za semenke. To je šest časica suncokreta!
No, idem tako i već stižem ka svom cilju, Semenkari. Tamo radi jedan čovek koji je izuzetno pristojan, uvek me pozdravi, a ja, kao svako fino vaspitano dete, otpozdravim ga.

Ponekad poslednji novac dam na semenke i onda malo popričam sa njim. Obično mi kaže kako me je video u novinama i kako prati šta radim. Osećam se počastvovano, pošto je očigledno da imam obožavaoca.
Nego, da se vratim priči. Ušla sam u semenkaru i rekla sam mu da želim suncokret za trideset dinara. Pošto je video da oko vrata nosim karticu sa imenom, pitao me je šta je to. Pošto sam mu veoma učtivo objasnila čime se trenutno bavim, usledio je kratak govor.

Život je izazov.
Život je borba.
Znanje se stiče učenjem i trudom.

Ruku na srce, nije rekao ništa novo, ali, u tom trenutku i na tom mestu, kao da su mi se otvorile oči.
Da, život je izazov. Svaki dan donosi nešto novo. Nikada ne znaš čemu se možeš nadati. Nikada ne znaš kada će telefon zazvoniti i da li će te vesti oduševiti ili rastužiti. Poenta je što nikada ne znaš. I, živiš u neznanju i nadaš se najboljem.

Život je borba. Uvek bila i uvek će biti.
Od trenutka kada udahnemo vazduh, do trenutka kada ispustimo poslednji dah, sve je borba. Svaki dan je borba. Svaki sat je borba. Svaki minut je borba. I uvek ima gubitnika i pobednika. I to je normalan tok stvari.

Što se tiče znanja, čovek je u potpunosti u pravu. Mogu ja da imam svo znanje ovog sveta, ali, šta mi vredi, ako se ne potrudim da uradim nešto konkretno sa njim? Isto tako, mogu da se trudim da nešto uradim, ali džabe kada mi fali znanje. Jednostavno, to su dve stvari koje idu zajedno. I to je prirodni tok stvari, valjda.

Obožavam da tamo kupujem semenke, rekoh vam to već?

Kratka poduka

Ljubav je tako varljiva konstanta.

Pojavi se kada je najmanje očekuješ i nestaje kada ti je najviše potrebna.

Nervira me što svi misle da je ljubav moguća samo između zaljubljenog para. Šta je sa bratskom ljubavlju? Očinskom? Majčinskom? Prijateljskom?

Zašto smo zaboravili na druge vrste ljubavi? Kao da ovaj svet nije dovoljno težak sam po sebi, pa da još samo moramo da tražimo našu drugu polovinu? Šta je sa onim celim osobama što nas bezuslovno vole i čekaju da se opametimo i da shvatimo da je njihova ljubav najjača?

Volim te, majko. I uvek ću dolaziti kod tebe makar mi to bilo skroz na drugom kraju sveta. Jer ja znam da cenim pravu ljubav.

Thursday, September 2, 2010

Uskomešanje

Volim činjenicu da sam emotivno osakaćena. Volim činjenice, uopšteno. Sa činjenicama i podacima uvek znaš na čemu si. Možda je to razlog zašto volim debatu. Činjenice i same činjenice. Divota! Nema komplikacija. Nema bespotrebnih objašnjavanja sasvim očiglednih stvari. Samo razum. I činjenice.

Emocije su komplikovane. Zahtevaju više rada. I pažnje, pogotovo pažnje. Zapravo, oduzimaju i vreme, dragoceno vreme koje se moglo iskoristiti na pronalaženje nekih činjenica i prihvatanje istih.

Srce mi se cepa već par dana. Mrzim emocije. Volim emotivnu osakaćenost moje ličnosti. Nedostaje mi. Bili su lepi dani kada nisam marila za tuđa osećanja, pa se nisam bavila ni svojima. A sada, poželim da nestanem koliko me duša boli.

Želim da plačem. Ne mogu.
Želim da se smejem. Ne mogu.

Danas je na koncertu s vremena na vreme dunuo vetar, pa sam imala holivudski osećaj u mojoj kosi. Prokleti vetar koji nosi neku notu sete i tuge je duvao u lice dok sam se vraćala kući, podsećajući me svakim korakom na neminovnost događaja i na prošle sekvence. Poželela sam da pada kiša. Da spere sve što je loše. Da očisti ulice i krovove. Da nam da još jednu šansu za novi početak.

Želim da plačem, ali ne mogu. Ponekad je prokleta i ova emotivna osakaćenost....


Sunday, August 15, 2010

Sobičak

Ali, mama, ja bih još da ostanem! Neću da idem, sviđa mi se ovde! Mamaaaa!


I to je bio još jedan san. Zapalila sam cigaretu i otišla do prozora. Isti grad, ista svetla, iste zgrade, isti ljudi. Da sam barem završila psihologiju, pa da proniknem duboko u svoju podsvest i objasnim joj nešto. Lep je nov život, dobar je nov život. Najbitnije - nov je.


Drago mi je, Petar. Prvi put si ovde?
Da, ali, ne nameravam da se vraćam. Čudni su ljudi...
Hahah... primetih. Hoćeš li na kafu?


Aaaaaa! Dobro je, još jedan san. Valjda je san. Petar, Petar, Petar... Ne sećam se. Davno je. Daleko je. San je. Treba mi kafa. Na stolu su papiri, treba da završim i to. Kiša je počela da pada. Nikada mi se nije sviđalo kako zvuči na prozorima ovde. Lepše je kod kuće.
Ne, to je prošlost. Ovo je kuća, ovo je dom.


Vrati se! Vrati se! Molim te! Neću više! Volim te, vrati seeeee!


Huh! Beše to još jedna mora. Pokrih se ćebetom. Zvuk tišine. Konačno. Buka grada je naporna. Umara. Iscrpljuje. Ne, ne fali mi selo. Nikad nije postojalo. Sve je to izmišljotina. Ovde su moje stvari. Ovde je moj život.


Ako ti obećam, da li ćeš me voleti?
Ako, ako. Pada kiša, nemoj ići na sred ulice, dođi.
Volim te. Dođi i ti.
Obećavaš?
Uvek.
Ček da ostavim kese. Pazi!
Šta?
Auto! Neeeeeee!


Da li je to bio san? Probada me bol u srcu. Treba mi vazduha. Ne mogu da dišem. Žedna sam. Nema vode. Nema struje.

Život je težak....

Gde je izbor?


Wednesday, August 4, 2010

Suv đevrek

Vraćajući se kući od prijateljice, već sam isplanirala da za poslednjih 50 dinara kupim nešto u pekari da pojedem. Ušla sam unutra, i izvadila 20 dinara za đevrek, premda sam htela perec.
Izašavši iz pekare, odlomila sam deo đevreka. Bio je suv. Zaista suv. Ali su zato moje slane suze natopile ono parče đevreka i učinilo ga podnošljivim.

Nisam emotivac. Ili se nisam smatrala jednim. Završila sam srednju školu, upisala sam fakultet, našla sam stan. Pomirila sam se sa činjenicom da idem u jedan drugi grad, da napuštam svoj život u svom rodnom gradu. Više ni ne spavam u svojoj sobi. Spavam na kauču u dnevnoj sobi. Zapravo, ceo dan provedem u dnevnoj sobi, kao da se gadim svoje sobe koju delim sa bratom. Prepustila sam mu izbor boje sobe. Nije mi svejedno. Ali, takav je život. A život nikoga ne čeka.

I, opet, na kraju dana, ja ostajem ovde. Ostajem utkana u ovoj kući, u ovoj ulici, u ovom gradu. Iako to više nije moje u potpunosti. Ali, zato drugi odlaze. U druge zemlje. Na druge kontinente.

Nije mi svejedno. Ali, takav je život. Kada ti ponudi nešto izvanredno, ne možeš da odbiješ. Možeš samo da slediš svoje snove i ideje i da se nadaš da si najbolje odlučio u tom datom trenutku.

Faliće mi ljudi. Ne znam da li ću ja njima. Započećemo druge živote, a krv nas ne veže. Vežu nas uspomene. A uspomene blede. Samo je pitanje koliko brzo.

Uvek uzimam perec. Đevrek je samo zamena. Suva zamena. Izgleda da ipak nije svejedno.


Tuesday, July 27, 2010

Koprive

Izvoli, imali su jedino čaj od brusnice. Ponekad zaboravim gde sam rođen.
Faune, zar ne bi trebalo da odeš kod doktora i da se raspitaš za stanje Lili F.?
Opet ti. Da nešto zaista nije u redu, pozvali bi nekoga od nas dvoje, je li? Jeste. Nego, Flora, šta radiš ovako?
Nema šećera? Ovaj... pa, ništa, životarim. Uglavnom. Zapravo, manje-više. Išla sam dosta kod Lili F. u poslednje vreme. Bila je, ovaj, usamljena.
Hah, ne sumnjam. Ali, ne bih želeo o njoj da pričam zaista. I, ako želiš, mogu otići da proverim da li imaju šećera.
Neka, sve je u redu. Faune, ne bih želela da silim situaciju, ali, šta nije u redu..
Siliš, Flora, siliš tim pitanjima! Mnogo siliš! Prokleta reč siliš!
Izvini, zaista, nisam hte...
Dobro je. Idem da vidim da li ima šećera...
Izvini, molim te.
U redu je, nisu mi potrebna izvinjenja.
Šta mogu da uradim da se iskupim?
Ništa.
Nešto sigurno može, uvek može.
Ništa, zaista.
Osećam se jadno. Mogu li nečim da te častim?
Neka, Flora, pusti.
Faune, pogledaj me. Previše pričam ponekad, a malo kažem. A kada malo pričam, previše kažem. I, ne mogu sebe da menjam. Jedino uvek mogu da nosim novčanik da bih ispravljala svoje greške. Dopusti mi da te častim nečim. Molim te.
Haaajde. Možeš me častiti nekim kolačem u ovoj tragičnoj kantini.
Koji najviše voliš?
Bilo kakav čokoladni.
I ja. Dobar dan, dva čokoladna kolača.
I, kesica šećera!

Sunday, July 25, 2010

Pločice u kupatilu

Jednog kišnog nedeljnog jutra, ona je otišla, a on je ostao.
Posle dvadeset i kusur godina.
Voleli su se.
Valjda.
Ali, posle dvadeset i kusur godina, nestalo je to.
Kao što se vatra ugasi.
Verovatno su se voleli na početku.
Zapravo, prvo su bili savršeni.
K'o jin i jang.
Ona umetnica, meka duša, a on sportista, čvrsta ruka.
Mladi i naivni, odlučiše se za brak.
Prvih par godina kao medeni mesec.
A onda im se rodi ćerka, u početak rata.
Voleli su se, i voleli su nju.
Ali je bio rat.
I ljubav je postala potreba, ne zadovoljstvo.
Rodi se i sin.
U ratu, takođe.
Još su se više voleli, ali su sada tu ljubav i delili.
Godina za godinom i stigoše do dvadeset i kusur godina.
Njena meka duša postade još mekša.
A njegova čvrsta ruka očvrsla još više.
Razlike bole.
Varnice na sve strane.
Ali ne dobre.
Nego one koje razaraju zajednice.
Ni ognjište više nije toplo.
Ni ljubav više nije potreba.
Nego obaveza najcrnja.
I, dvadeset i kusur godina prođe.
Postadoše punoletni, kao i ćerka.
Ćerka svesno odlazi u beli svet.
A i oni polako idu.
Samo sin ostaje.
Posle dvadeset i kusur godina.
Jednog kišnog nedeljnog jutra, ona je otišla, a on je ostao.
Sada on leži i razmišlja kome pre da kaže.
Sinu ili ćerki.



Tuesday, July 20, 2010

Svi sveti

Faun F. može da uđe u sobu 111.

Stabilna je? Mogu i ja da uđem?

A vi ste...?

Flora, ja sam njena...

U redu, ona je njena ćerka, može da uđe sa mnom, zar ne? Ipak joj to mama.

Dobro, u redu, može. Soba 111, ne zaboravite.


Nismo se upoznali, ja sam Flo..

Znam ko si, i, mislim da bi najbolje bilo da ti uđeš kod Lili F., verujem da će tebi da znači mnogo više nego meni. Pozdravi je samo, reci da sam čekao, ali da nisam mogao da dočekam.

Ali, zar ne želiš da vidiš svoju majku?

Ne baš. I ona je Lili F. - talentovana pijanistkinja. Ne nečija majka.

Zovite doktora u sobu 111, pacijentu se pogoršalo stanje!

Šta, šta?

Gospođice, molim vas, pomerite se sa puta!

Dođi, Flora, idemo nazad u čekaonicu.

Ali, ali, Lili F., šta je sa njom? Šta se dešava?!

Đođi, Flora, idemo nazad u čekaonicu, popićemo nešto.

Ček, zar nisi rekao da ne možeš da dočekaš?

Izgleda da uvek imam pet minuta viška, dok neki godinama nisu mogli da skupe tih pet minuta.

Nemoj da mrziš, Lili F., ona te voli. Mnogo.

Ne sumnjam u to. Hoćeš kafu ili čaj?

Svejedno. Samo neka bude zašećereno.

Jesi li gladna?

Ne.

Dobro.


Doktor Flanert u sobu 111. Doktor Flanert u sobu 111. Doktor Flanert u sobu 111.


Thursday, July 1, 2010

Bucky Kentucky

Kada opet budem zaslužila da napišem nešto na blogu (čitaj NIKAD), napisaću.

Do viđenja.

Monday, June 28, 2010

Trip

Iznurena ispitom, putem i vozom iz pakla, leškarila sam sa prijateljicom u našim sedištima. Odjednom, pojavi se neki dečko na stanici u Novom Sadu koji je seo na sedište koje se nalazi na drugoj strani voza.

Fatamorgana me ufatila i počela sam da haluciniram, pa sam došla do prostog zaključka - taj dečko je Skaj Vikler koji govori mađarski.

Bila sam oduševljena, zaista. Mislim da mi je bilo savršeno tada. Krišom sam ga posmatrala, pokušavajući da razaznam o čemu priča sa prijateljem.

Nadala sam se da Vikler silazi u istom gradu kao i ja, ali je on sišao u Malom Iđošu. Pratila sam ga kroz prozor.

Izgubio se u daljini i moja iluzija se raspršila u milion kapljica.

Kako je došao, tako je i otišao.

Wednesday, June 23, 2010

Detinjarije

Pre svega, želela bih da svi čestitaju gospođici Knežević na izuzetnoj gluposti.

Hvala, hvala.
Sada, kada sam dovoljno posramljena, mogu da nastavim. Pogledala sam tuđe blogove i došla do zaključka da se stalno jedan motiv provlači, a to je prijemni ispit. Očigledno da ja nemam takvih problema, jer upravo sada mogu sebi da priuštim luksuz da pišem post. Divota, ne?

Ukratko rečeno, da me nema, trebalo bi me izmisliti. Jedina sam budala koja je sebi dozvolila da se zaglavi sa četiri knjige i neizvesnim prijemnim četiri dana do prijemnog. Mašala! I, ono što je apsolutno interesantno u celoj situaciji, sada sam umorna i želim da idem da spavam. I verovatno ću i otići.

Ah, da, propustila sam ono fantastično u celoj priči! Ovaj prijemni mi je jedina opcija, pošto, zašto bih polagala još nešto? Uvek mogu da čuvam ovce! Naravno, ako mi to dozvole...
A verovatno neće.

I, tako, mrzim sebe. Mislim da je to prikladno za kraj.

Čestitke svima koji su iole pametniji od gospođice Knežević!

Monday, June 7, 2010

Sumrak bogova

Opet u čekaonici. Flora je mrzela čekaonice. Napetost, iščekivanje, neverica. Krhkost ljudske duše. Čekanje. Patnja. Čekajući nekoga ili nešto. Neizbežne životne istine.
Nikada nije videla ništa vedro u čekaonicama. Za Floru su čekaonice bile monstrumske nakazne mašine za cepkanje duše.
Prvi put je sedela u čekaonici kada su joj baku dovezli u bolnicu. Uskoro je izašao doktor i pozvao Florinu mamu na razgovor. Flora je razgledala čekaonicu u međuvremenu. Posmatrala je ljude kako čekaju, kako se svađaju, kako ćute i kako se nerviraju. Nije mogla da izdrži među tim tužnim licima, pa je pogledala u plafon. Gledala je u žuti svod sve dok čekaonicu nije proparao plač njene majke. Flora se stresla i zavukla ispod svog kaputa želeći da pobegne daleko od ovog očaja.

Vremenom, Flora je bila sve češći i češći gost čekaonice. Prošle godine ju je napustio otac. Dok je čekala u čekaonici. A sada čeka vesti o Lili F., svojoj profesorici klavira i svojoj prijateljici.

Otišla je do automata. Da spere ukus sećanja.

Lili F. je prebačena u sobu 111. Sačekajte doktora.

U redu.


...


Opet u čekaonici. Kada bi Faun napravio kratki rezime svog života, čekaonica bi bila glavni motiv. Lili F. ga je uvek ostavljala u čekaonici. Sa sobom bi uvek nosio knjigu ili strip, da mu vreme mine. Vreme u čekaonici mu je prolazilo. Ne brzo, ne sporo. Samo je prolazilo.
Čekanje Lili F. je ponekad bilo zaista iscrpno, pošto je Lili F. želela svakom ponaosob da se zahvali što su došli na njen koncert i da još malo čavrljaju.
Faun je čak i više od nje osetio njenu slavu.
Kada je otišao u internat, očekivao je manje čekaonica. Međutim, čekajući internat, Lili F. je završila u bolnici. Doktori su rekli da je u pitanju premor. Lili F. je pozvala Fauna da uđe u njenu sobu. Čim je ušao, Lili F. mu je rekla da sedne na onu stolicu i da mama mora malo da se odmori. Faun je seo na stolicu i gledao u plafon, u žuti svod koji se na trenutke učinio kao Sunce koje se spušta dole. Čekao je da mu se Lili F. obratio, ali Lili F. je spavala. Faun je uzeo ćebe sa ormara i prekrio se njime, nastavljajući da gleda ono ogromno Sunce koje ga greje umesto majčinske ljubavi.

Kako je vreme prolazilo, Faun je sve više i više mrzeo čekaonice. Kada su ga nazvali iz bolnice u stan, čekao je vesti o unapređenju, a sada, i još jednom, zahvaljujući Lili F. svoje vreme troši na čekanje u čekaonici. Otišao je do pulta da bi se raspitao za Lili F. kod medicinskih sestara.

Lili F. je prebačena u sobu 111. Sačekajte doktora.

U redu.


Friday, June 4, 2010

Praskozorje

Lili F. je bila Florina profesorica klavira. Zapravo, još uvek je. Valjda.
Jednog kišnog popodneva, Florina mama je prvi put odvela Floru na koncert čuvene pijanistkinje, Lili F. koji se održavao u ogromnoj koncertnoj sali. Čim su ušli u zgradu Muzeja, gde se nalazi koncertna sala, Flora je ispustila ručicu iz maminog stiska i počela da razgleda reljefne detalje. Nikada ranije nije videla tako intenzivne boje ili tako neuobičajene spojeve različitih materijala. Svojim krupnim okicama je pomno pratila svaki detalj na ogromnom svodu, gledajući gde se prostire svaki zrak naslikanog Sunca. Dok se okretala u mestu, tražeći sledeći zrak, Flora je naletela na jednu stariju ženu pitomog lica. To je bila Lili F. Žena sa zelenim očima. Lili F. je uzela Floru za ručicu i odvela je do čekaonice. Počela je da priča sa njom, da bi ubila malo preostalog vremena pred koncert. Ali, ubrzo i sasvim nesvesno, Flora se Lili F. uvukla pod kožu svojim krupnim očima i iskrenim osmehom. U tom trenutku je istrčala Florina mama, u ogromnoj panici, tražeći svoju jedinicu. Videla ju je sa Lili F. i već na pola puta je krenula da se izvinjava ako joj je Flora pričinila neku nelagodnost.

Naprotiv, Flora mi je učinila veliku čast! Htela bih nešto da vas pitam, mogu li da je podučavam klaviru?
Moju Floru? Iskreno, nikada nismo zapazili muzički talenat kod nje..
Bitan je rad. Talenat igra sporednu ulogu u životu, a rad je osovina.

I, tako je Flora krenula na časove klavira. Lili F. ju je terala da radi i radi i radi. Ne zato što je nije volela, nego baš zato što ju je volela.
Florin sudar sa Lili F. je uveliko odredio njen život. Posle časova klavira, Flora je trčala u najbližu biblioteku i satima prelistavala knjige o arhitekturi. Najviše je volela da čita o gotici.
Upisala je arhitekturu. I dalje svira klavir. Svi se dive njenom talentu, ali samo Lili F. zna da je to rad u pitanju. Povremeno Flora ode kod Lili F. da joj odsvira Devojku sa lanenom kosom, Florinu najdražu kompoziciju.

Dobar dan. Došla sam da vidim Lili F., u kojoj sobi se nalazi?


...


Lili F. je bila Faunova mama. Tatu nikada nije upoznao. Rodila ga je sa dvadeset pet godina, ali joj je karijera bila bitnija. Odlučila je da se u potpunosti posveti klaviru. Fauna su čuvali baka i deda, ali, oni nisu dugo poživeli. Lili F. je stalno govorila da će posvetiti sinu, ali ne sada. I taj trenutak, ne sada, nikada nije došao. Kada je Faun napunio šest godina, Lili F. ga je poslala u internat.
Faun je povremeno dolazi kući, kada Lili F. nije bila zauzeta koncertima ili, pak, držanjem časova.
Nikada ga nije zvala na svoje koncerte, osim kada je držala koncert u svom rodnom gradu, u koncertnoj sali Muzeja. Međutim, on bi je uvek čekao u čekaonici dok se ona pozdravljala sa gostima, a u toku koncerta bi sedeo u poslednjem redu.
Faun je odrastao bez majke. I navikao je na to. Sve je ređe i ređe dolazio kući.
Nije imao ništa zajedničkog sa svojom majkom. Mrzeo je muziku, i uz inat, okrenuo se tehnologiji, koju njegova majka prezire svim srcem. Radio je vikendima, praznicima, godinama. Postao je inženjer. Lili F. mu je ostavljala poruke na sekretarici. Na poslu, kod kuće. Nije imao vremena da odgovori. Nije želeo. Jer on majku nikada nije ni imao.

Dobar dan. Došao sam da vidim Lili F., u kojoj sobi se nalazi?


...


Još je uvek na intenzivnoj nezi.

Saturday, May 29, 2010

1.38

U mojoj omiljenoj seriji (How I Met Your Mother) Tedova mama kaže da se ništa dobro ne dešava posle dva ujutru. Iskreno, pogledala sam na sat i pomislila da će ovo moje trabunjanje možda onda i vredeti nešto.


Imam vremena. Valjda. Iskrena da budem, ne znam da li je to dobro.

Pretpostavljam da svi znate da ne volim letnji i zimski raspust, jer tada imam vremena da mučim sebe činjenicom da nemam dečka dok svako ima nekoga. Obožavam sebe ponekad, zaista.

Međutim, ove godine je sve to nekako drugačije. Nemam vremena da mučim sebe. Sada samo sanjarim. Bez opasnosti i posledica. Ponekad me prijemni trgne. Ponekad i ne. Ne mogu baš reći da se prepoznajem.

Želim leto. I da čitam. I da ležim na travi. I pijem hladnu limunadu. I grizem kockice leda. I da leškarim. I da se baškarim. Jer, carpe diem, baby, život je jedan!


Friday, May 28, 2010

Popodne jednog fauna

Kiša pada. Ušla je unutra. Od hladnoće se pogrbila. Ubrzo se otresla od suvišne vode i bacila mokar kišobran u ćošak hodnika. Uletela je u dnevnu sobu, uzela svoje omiljeno ćebe i zaogrnula se njime.
Otišla je do kuhinje da bi napravila nešto za jelo, međutim, Flora je uvidela da bi joj jedna ogromna topla šolja čaja bolje legla. Otvorila je ormarić tražeći čaj. Dok je kopala rukom po posudama, razmišlja je o današnjem danu. Nije trebalo tako da se desi, stalno je ponavljala sebi u bradu. U nekom trenutku bi prestala da kopa po posudama i u potpunosti bi odlutala u neke neistražene kutke mašte, fanatiziranja, dnevnog sanjarenja.
No, kao što bi otišla, tako bi se i vratila. Voda je počela da kipi i u tom trenutku zgrabi kesicu čaja od mente. Sa zadovoljstvom je natopi par puta i ode u dnevnu sobu. Usput je uključila grejanje.

Sela je ispred uključenog laptopa i krenula je da gleda slike. Razgledala je slike sa putovanja, rođendana, porodičnih proslava ili najobičnijih druženja. Ponekad bi se nasmejala, a ponekad bi se samo namrštila. Ubrzo se izgubila u bujici slika i uspomena, a u vazduhu se osetio miris mente koji je parao onaj ledeni vazduh koji se ljubomorno prilepio za spoljašnu stranu prozora.
Zazvonio je telefon...


...


Kiša pada. Ušao je unutra. Prvo je skinuo onaj ogroman težak kaput koji se natopio kišom, a zatim se izuo što je najbrže mogao. Zaputio se u kupatilo gde je mokre čarape bacio u tuš kabinu. Smrznut i pokisao, odjurio je do ormara, usput duvajući u šake ne bi li se zagrejao. Našao je suvu odeću i odmah se presvukao.
Pogledao je poštu. Bilo je tamo nekih reklama koje su srećno završile u smeću, kao i dva računa za kreditnu karticu. Faun je preturao po ormarićima u nadi da je još uvek ostalo nešto za grickanje. Posle desetak minuta, odustao je od potrage i otišao do frižidera gde ga je čekalo hladno pivo. Uzevši pivo, protegnuo je noge do dnevne sobe i bacio se na kauč. Gledao je televiziju, ali ga emisija nije preterano interesovala, pa je uključio laptop.
Otišao je da baci praznu limenku, iako to nikada ne radi. Zastao je kod kuhinjskih vrata i zastao na tren, kao da ga je hvatala nesvestica.
Zazvonio je telefon...


...


Dobar dan. Zovem iz bolnice sv. Elizabete. Lili F. je doživela saobraćajnu nesreću. Ako možete...
Stižem!


Friday, May 21, 2010

Ograničena bezgraničnost

Ovih dana smo mnogo patetični. Sve nam je poslednje - poslednji čas sociologije, poslednji izlazak zajedno, poslednji ples, poslednji pas na ulici kojeg ćemo svi videti i tako dalje. Razumite me, volim ja svoje odeljenje, ali, zaista, ispada da ćemo svi da umremo. Kolektivno. Eto, poslednji kolektivni pokušaj nečega.

Ma koliko da sam pesmistična, ne volim to poslednji. Kao da dižemo ruke od svega, pa, evo, da se poslednji put potrudimo oko nečega. Iskreno, osobe koje žele da još jednom vide tog psa ili da izađu negde, one će to i uraditi. Uostalom, retko gde je odeljenje kompaktna celina. Sasvim je normalna ta fragmentacija.

Ta fragmentacija me podstiče na priču o jednom paradoksalnom sindromu koji se javlja. Nazvala sam ga retardirani sindrom aplauza u mom odeljenju. U poslednje vreme svemu plješćemo. Uđe neko u učionicu - aplauz. Izađe neko iz učionice - aplauz. Završim intervju - aplauz. Skoro dobijem jedan neopravdani - aplauz. Devojka ustane da seče tortu - aplauz. Druga devojka krene da joj pomogne - aplauz. Šampanjac je otvoren - aplauz.

Osećanje je neopisivo. Kao da pohađam specijalnu školu. I retko kada aplaudiram. Nepotrebno mi je. Štaviše, previše mi je. Negde u svojoj mržnji se setim da ljudi to rade iz jednog razloga (i ne, ne zato što nemaju pojma sa životom) - da se ovih poslednjih nekoliko meseci, nedelja, dana osećamo što bolje, bez obzira na tužnu realnost, a to je da je sutra poslednja zabava na kojoj smo svi prisutni.

Aplauz za nas!

A gde dalje?

Ovih dana stalno imam nešto da rešavam. U tom užurbanom maturskom životu ponekad nešto i primetim, osim sebe, razume se.
Pre par dana sam negde išla, više se ni ne sećam gde. Na dobroj udaljenosti sam spazila grupicu dece, verovatno predškolci. Trebalo je da pređu preko pešačkog prelaza, a vaspitačica je vikala da skrenu desno kada pređu. Jedan dečak je rekao drugom dečaku: A kako da znam gde je desno?, a zbunjeni drug mu je odgovorio: A šta je uopšte desno?

Ti dečaci su me pomalo podsetili na mene, odnosno na moju trenutnu situaciju. I ja tako stojim na pešačkom prelazu i slušam mnoge glasove koji mi govore da skrenem desno, a ja niti znam gde je desno, niti znam šta je desno.

Kroz meseca dana treba da položim prijemni, kroz tri meseca treba da se uselim u novi stan, da upoznam novi grad, kroz desetak meseci treba da dajem prve ispite. Deluje zamorno. I ne deluje mi kao moje desno, desno koje bih volela. Treba da ostavim stare prijatelj uz reči videćemo se svaki vikend, a svi smo veoma svesni da je to veoma teško. I dalje, to desno se ne nalazi gde je moje desno.

Kažu, promene su dobre. Kažu, nađu se novi prijatelji. Nova biblioteka. Novo društvo. Sve novo. A šta ako ja želim ono staro desno, kao najgori mogući konzervativac?

Eto, tako ja već par meseci stojim na ono pešačkom, zbunjena kao onaj dečak i čekam da mi neko objasni šta je desno i gde se ono nalazi. Ipak, mislim da ćemo oboje morati sami da dođemo do odgovora.



Which right is right for you?

Tuesday, April 27, 2010

Borhes u meni

Juče sam otišla na svoj profil na Twitter-u, što ne praktikujem. Posle dužeg vremena, naletela sam na ovo - Još 249 dana do Nove godine. xD Hm, jej...

To je cvrkut moje prijateljice. Iskreno, meni je to bio šamar. Direktno u mozak. Prvo što mi je palo na pamet je bila smrt, jer, zaista, izdržati još 294 dana do Nove godine, a zatim sve ispočetka... Previše je. U svakom smislu.

To je još toliko mučenja do Nove godine da me uhvati muka čim se setim. Dalje, čak i kada stignem tamo, moram sve ispočetka, opet januar, opet februar, opet mart, opet april... I tako u nedogled.
To ponavljanje me izluđuje, zaista. Taman nešto postigneš i onda sve ispočetka. Pomisao na novi početak me dotuče pre tog početka. Ne mogu tako.

Živim da bih živela, a to nije život.



Don't fear the reaper.

Friday, April 16, 2010

For She's a Jolly Good Fellow

Eh, pa doživela i ovu devetnaestu godinu.
A šta sebi da poželim?
Da upišem fakultet koji želim?
Da proputujem svet?

Da se nadam da ću da ostanem u kontaktu sa svim prijateljima?

Da konačno nađem sreću u ljubavi?
Da za sledeći rođendan procveta jorgovan?

Da zavolim tirkiznu boju?


Zaista, mogla bih svašta, ali, jedino što želim jeste da što bolje i lepše provedem ovu poslednju tinejdžersku godinu.



Cheers, mate!


Wednesday, April 7, 2010

Časovnik

Moglo bi se reći da sam neki pseudohumanista. Naime, ponekada sam u stanju da se u potpunosti oduševim ljudima i da danima budem inspirisana njima, dok, sa druge strane, mogu da se tako razočaram u celo čovečanstvo nekoliko hiljada godina unazad. Ipak, s vremena na vreme se pojavi neka svetla tačka. Valjda je to neko pravilo da bi ljudi bili optimistični, a ne duboko zakopani u svom pesimizmu.

Nego, da započnem priču. Juče smo brati i ja obećali da ćemo otići kod tetke. Moram da priznam, veoma sam bolesna i ovih par dana nisam uspela da iskoristim za san i odmor, nego za neko trčkaranje od prijatelja do porodice. Nekako sam se naterala da isključim alarm na mobilnom, premda me je nervirao. Tada sam se odvukla do kupatila, oprala kosu, uprkos činjenici da napolju kiša pada već dva-tri sata. Tako, veoma dobro raspoložena i veoma zadovoljna svojim trenutnim životom, sačekala sam tetku koja nas je obavestila da pre njene kuće moramo da svratimo do njene prijateljice. Prvo što mi je palo na pamet je bilo - show off. I bila sam u pravu.

Pošto je brat doneo tamburicu, moja tetka je isplanirala da svratimo kod njene prijateljice i da moj brat odsvira nešto majci njene prijateljice. Ono što sam ispustila u svojoj namrgođenosti jeste da ta žena ima devedeset godina.

Naime, kada je čula prve note, ona se oduševila, a to oduševljenje je propratila aplauzom. Kada je moj brat završio, ona je počela da priča. Da se smeje. Jednostavno rečeno, počela je da se raduje. Rečenice koje su mi se definitivno urezela jesu - Blago našim roditeljima. Svako ko ima ovakvu decu, treba da je srećan, jer je uspeo u svom životu. Blago njima.

Jedna starica, koju sam videla možda jednom u životu, potaknula me je na razmišljanje. U ovom savremenom svetu, gde svi žurimo, hvatamo neke apstraktne poslove, ljude, misli, gde nemamo vremena da sednemo ili popričamo sa prijateljem, u ovom užurbanom i sve okrutnijem svetu, još uvek postoje ljudi kao ta žena. Jeste da ti ljudi žive povučenim i mirnim životom, ali su oni tu da nas, ljude zaboravljene u vremenu, podsete da je život jedan i da treba i uživati u životu. Ali, istinski. Kao što je ona uživala dok je moj brat svirao.



Carpe diem!

Sunday, April 4, 2010

Dome, slatki dome!

Pre nedelju dana mi se ukazala fantastična prilika! Naime, radi se o seminaru na kojem su učestvovale skoro sve države Evrope. S obzirom da moj veoma naporan raspored, jedina misao koja mi se pojavila u veoma ispraznoj glavi - zašto da ne?

Krenuvši sa tim stavom, uvidela sam da je to zaista pametna odluka, barem u tom trenutku. U pitanju je organizacija koja se na nivou Evrope bavi očuvanjem različitih narodnosti i trudi se da poboljša njihove uslove u nedomicijalnim zemljama. Rekli su mi da su dva zvanična jezika engleski i nemački i to sam prihvatila kao konstantu. Naime, ako se logično razmisli, ima mnogo nacionalnih manjina koje žive u Nemačkoj ili su pripadnici nemačke nacionalne manjine u drugim zemljama. Međutim, posle nekoliko dana sam uvidela koliko je loš osećaj ako ne znaš nemački. Pogotovo na Skupštini, gde smo imali čak i prevodioce. Zaista je bilo mnogo zeznuto za nenemačke govornike.

U isto vreme, ima mnogo slovenskih naroda koji će pre pričati nemački (ako znaju), nego svoj maternji. I tada me ta cela situacija neodoljivo podsetila na Habzburšku monarhiju u XIX, tačnije na Austro-ugarsku nagodbu iz 1867. godine. Konačno su Mađari dobili priliku da se donekle izjednače sa vladajućim nemačkim narodom, ali su isto tako i Sloveni želeli istu priliku. Sloveni su u Austrougarskoj monarhiji bili treći narod po brojnosti i smatrali su da zaslužuju da budu izjednačeni sa Nemcima i, sada, Mađarima.

Iskreno rečeno, razumem ih. U potpunosti ih razumem. Skoro bih predložila istu ideju i ovde, jer, poenta svega je praktikovati jezik svojih predaka. Asimilacija koja je izvršena, sigurno nije toliko jako uticala na njih kada su oni sada aktivni članovi te organizacije. Jedino što vidim kao prepreku kao ostvarenju te divne panslavističke ideje jeste problem prevođenja. Jer postoji više slovenskih jezika i mogu da zamislim koliko bi kabina i prevodioca bilo potrebno da se sve to ispuni onako kako sam ja zamislila.

Ipak, možda je najbitnija ona misao - održati jezik i kulturu svojih predaka u eri globalizacije koja se izvrće u okrutnu amerikanizaciju (čisto objektivno, neNATO pogled).


Cela ova priča me dovodi do sledeće. Kako neko može reći da nešto što ti radiš od srca nije bitno? Pre svega, odakle toj osobi tolika komotnost i lagodnost? A drugo, koji kriterijum ta osoba može da koristi prilikom selekcije tuđeg rada?

Zaista, danas sve olako odbacuju i smatram da više ne postoji konsenzus vrednosti, nego svako vodi neku svoju spoljnu politiku. Iskreno, veoma sam povređena jednim činom, pogotovo što se to već drugi put dešava, ali, ako neki ljudi smatraju da nije vredno ono što radim, reći ću samo ono što sam naučila na ovom seminaru:

SCREW THEM.

Friday, March 26, 2010

Žermenal

Kant je postavio tri pitanja - šta mogu da znam, šta treba da činim i čemu mogu da se nadam.
Naravno, poštujući Kanta (shvatite sami), dodala bih još jedno pitanje - čemu sve to?

Zašto tako pesimistično, mladi blogeru? Pa, ti ne čitaš moj blog dovoljno dugo. Ali, za sve upućene u moju melanholiju i pesmističnost, ovo je još samo jedan običan dan u mom običnom životu.
Verujem da je kriterijum za običan život isuviše subjektivan, pa ću koristiti ono što mi drugi govore - Predahni malo, umrećeš.

Mogu slobodno reći da sam se ove četiri godine u gimnaziji prepošteno naradila. Pogotovo ove dve godine. A najviše ovih par meseci unazad. Zaista, nemam slobodnog vremena, to je ujedno i jedan od razloga zbog kojeg sam napustila blog privremeno. Vikendima nisam kod kuće, nego na seminarima, turnirima, pripremama za fakultet i takmičenjima. Ostalim danima se trudim da održim prosek u školi, a u onih 68 minuta dnevno pokušavam da održim socijalni život na FB-u.
Može se reći da zaista živim po principu dan za dan, ali ne u onom smislu da je to moj poslednji dan na svetu, nego više carpe diem. Doduše, ekstremni carpe diem.

I, upravo u tom haosu iz kojeg bi trebalo da se rodi neki poredak, kosmos, dolazim do moje sumnje, ne sveopšte, pa i ne mogu da izađem preko kartezijanskog stava Cogito ergo sum, dolazim do pitanja čemu sve to.

Kant u svom delu Kritika praktičnog uma govori o moralu, o vrhovnom zakonu ili kantovski rečeno o kategoričkom imperativu. Odlučio je da se metafizika, nauka o biću, suštini svega, ne može baviti pitanjima postojanja Boga, besmrtnost i slobode. I upravo je te ideje spekulativnog uma prebacio u svoju etiku. Iz prostog razloga, razume se. Naime, ako mi činimo moralne stvari iz dužnosti prema vrhovnom moralnom zakonu, ko nam garantuje da to išta vredi, da činimo nešto dobro. U to prazno polje uskače Bog, kao vrhunsko dobro koje je stvorilo ovaj svet i koji nam garantuje nešto zauzvrat našeg moralnog delanja.

Kakve to veze ima sa mojim pitanjem? Dobro pitanje. Sve vreme se pitam čemu to. Zašto se trudim, zašto preuzimam milion obaveza na sebe, zašto želim da budem sveprisutna? Hm... Sebi uvek odgovaram na sledeći način kako me je mama naučila - Ko znam zašto je to dobro.
A zapravo, uvek se nadam nečemu višem, kao svako drugo biće težim nečemu višem. I u toj svojoj težnji nadam se da neću proći kao jadan Faust, marioneta viših sila i planova.

Jedino čemu mogu da se nadam da sve to ima svoju svrhu. Ne treba mi svrha svih svrha, niti forma svih formi, niti Deus sive natura. Ponekad je dovoljna i jedna najobičnija svrha, jer je to ono gorivo što me još uvek održava živom i radnom.

Friday, March 12, 2010

Nacionalna himna

Trenutno sam u strci, i veoma je interesantno kako uvek u najvećoj gužvi nađem vremena da napišem nešto, a kada sam slobodna, onda nemam vremena. Ja sam apsurdna i paradoksalna ličnost.

Nedavno su mi rekli kako sam veoma hermetična u govoru. Da kažem da mi je žao? Pa, i nije baš, skoro, pa mi je drago, jer sam ceo život veoma zatvorena osoba.

Razmišljajući o zatvorenosti, shvatila sam da bih sada najviše volela da pada kiša. Ali bih bila u sobi, ne napolju. Može ona lepa aprilska kiša. Može i da grmi. Uostalom, ni magla nije na odmet, taman bih se sakrila u njoj. Uvukla bih se u svoje purpurno ćebe. A krupne kapi koje udaraju u prozor bi me mamile da dođe do prozora. Posle nekog vremena bih i otišla. Naslonila bih svoje lice na hladno staklo i razmišljala o svemu. Najviše o onom drvetu prekoputa. Divlja vanila.
Kada bih se trgla iz sanjarenja, legla bih na krevet. Ne na bokove, ipak, želim da budem budna. Međutim, ne bih se mogla dugo opirati snu. Jedino bi me još vetar budio. Onaj silan ravničarski vetar.

Kroz san bih čula neka zvona u daljini, verovatno ljudi idu na misu. A ja bih sve više i više tonula u san... Gde nema takmičenja, učenja i ostalih neobaveznih stvari i rutina.
I san bi me korio kako pričam previše komplikovano. Ipak, u pozadini još uvek čujem nešto.


Čujem...
Claude Debussy
- Clair de Lune
Pink Floyd - Breathe, Eclipse, The Great Gig in the Sky
The Doors - Riders on the Storm, The Crystal Ship
The Ponys - Double Vision

Dobro jutro!

Pre nekih... skoro, pa mesec dana šetala sam se sa tatom, tačnije, išli smo na besedništvo. Bilo je veoma hladno predvečerje. Šal sam nekoliko puta obmotala oko vrata, a ruke sam strpala u džepove, na sigurno. Prolazeći pored semenkarnice, miris tek sveže pečenog suncokreta mi se uvukao u nozdrave, a ona toplina me je oborila sa nogu. Pomalo omamljena, rekla sam tati kako mi je već dosta zime i tog strašno hladnog vremena i da ne volim zimsku odeću i obuću jer nemam slobodu kretanja u njoj. On me je samo pogledao i rekao - Doći će i proleće.

Naizgled veoma obična rečenica, ali, kada sam ja u pitanju, ništa nije obično. To njegovo doći će i proleće me je povuklo i odvuklo u zabačene kutke moje svesti. Naime, svi mi imamo odvratne periode u životu. Ili nas niko ne voli ili nam ništa ne ide od ruke ili već neka treća petostruka negacija. To je naša zima. Vreme kada je sve ogolelo, veoma monotono, belo ili sivo, dani su kratki, noći duge da možemo sebe da krivimo i mučimo do besvesti pitanjima šta bi bilo kad bi bilo. I ta tri meseca nikako da prođu, samo se lenjo razvlače čineći nas nervoznima.

I odjednom, kao iz vedra neba, počinjemo da primećujemo da je dan nešto duži. Da je nebo nešto svetlije. Da drveće izgleda nešto manje žalosnije. Iznenada, lakše se diše. I, voila, proleće je tu.
Sve cveta, sve se kreće, sve se raduje, sve živi. I nema vremena za gubljenje. Ima samo vremena za rad, napredak, razvoj! Imamo energije, entuzijazma, euforični smo i sve što počinje na eu, jer to na starogrčkom znači dobro.

Radosni smo. Konačno, jer je stiglo proleće. I, možda, ali samo možda ponekad vredi proživeti onu tešku, surovu, izuzetno bolnu zimu da bismo uživali u čarima proleća i da bismo slavili život kakav poznajemo.

Ni martovske Ide više nisu toliko strašne.

Sunday, February 28, 2010

28. dan Borhesovog meseca

Eh, najzad dođe i ovaj dan. Iskreno, u početku sam se veoma radovala svakom danu, najviše prvom, podrazumeva se. Međutim, kako su dani prolazili, zatrpala sam se u školu i ostale vansvakakve aktivnosti, i nažalost, entuzijazam je opadao, rapidno.

Ipak, nadam se da sam uspela u svojoj nameri - da približim Borhesa. Veoma je interesantno kako časovi književnosti mogu da unište volju u čoveku da sazna nešto više ili pročita neko drugo delo osim onog obrađivanog, i verovatno me to delimično podstaklo da pokrenem virtuelnu priču o Borhesu kao neki posthumni čin kojim bih podsetila ljude na veličinu koja je prošla ovom planetom.
Zaista, trudila sam se da otkrijem Borhesovu ličnost, da pokažem da postoji nešto pored Vikipedije, i na kraju, da pokažem da je on bio čovek od krvi i mesa, a ne neki dosadni dedica koji je pisao dela da bi srednjoškolcima zagorčao život.

Borhesa smo upoznali kroz nekoliko različitih aspekata. Pre svega, kao veoma sarkastičnu osobu koja se nije uklapala u tražene profile. Zatim kao osobu koja je osećala veoma jaku privrženost prema Japanu i uopšte istočnjačkim narodima. Prepoznali smo ga kao veoma obrazovanog i načitanog čoveka koji je moral isticao kao osnovni zakon života koji svi treba da poštujemo. A na kraju smo ga upoznali kao čoveka koji je ume da voli svim svojim srcem. U tome i jeste njegova veličina.

(Ženevsko jezero)

Saturday, February 27, 2010

27. dan Borhesovog meseca

Evo, obećano i dugoočekivano slovo K.
Ima previše dobrih pojmova, ali sam odabrala jedan iskren, ispunjen latentnom zaljubljenošću, što posle skoro mesec dana niko ne bi očekivao od Borhesa.


KODAMA MARIJA*

Kao sve stvari sveta, i posveta knjige je magičan čin. Mogao bih ga okarakterisati i kao najdivniji i najosećajniji način na koji izgovaram njeno ime. Ja ću sada izgovoriti njeno ime: Marija Kodama. Koliko jutara, koliko mora, koliko vrtova Istoka i Zapada, koliko Vergilija (1981).


(Marija Kodama i Horhe Luis Borhes)


*Marija Kodama (Maria Kodama, rođ. 1945), argentinska književnica, udovica H. L. Borhesa (Borhes se njome oženio neposredno pred svoju smrt 1986). Ćerka oca Japanca i majke Argentinke. Poznavala je Borhesa od svojih studentskih dana; mnogo kasnije, posle smrti Borhesove majke, od 1975. pratila Borhesa na putovanjima u inostranstvo, drugovala i sarađivala sa njim.

Friday, February 26, 2010

26. dan Borhesovog meseca

Kao što sam već ranije rekla, moja matematika ide malo naopačke. E, zbog toga danas ide slovo Š, a sutra slovo K koje sam želela da izostavim, kao i slovo I.
I danas je izbor bio težak, ali sam ipak odlučila da izaberem čoveka kojeg je Borhes izuzetno cenio i poštovao.


ŠO BERNARD*

On se potpuno razlikuje od mene; nije bio stidljiv. On je jedan od malobrojnih, veoma retkih književnika koji je uspeo da stvori herojske likove kakve gotovo da nemamo i koji su važniji od drugih. Šoovi likovi su: Julije Cezar, Beli Posnet, Lavinija, Šotover iz Đavolovog učenika, to su likovi koji žive punim životom, koji nemaju svojih ličnih muka, koji teže da dostignu uzvišeniju sudbinu. Međutim, u suštini su mnogo omiljeniji tragični likovi (1976).


(Epidaurus)

*Džordž Bernard Šo (George Bernard Shaw, 1856-1950), engleski dramski pisac, rođen u Dablinu; humorist i satiričar.

Thursday, February 25, 2010

25. dan Borhesovog meseca

Eh, još malo pa kraj. Moram da priznam, slovo Dž i nije nešto specijalno, ipak, ima svega tri pojma. Ali, eto, da ispunim obavezu.


DŽOJS DŽEMS*

Bila je Džojsova greška što se posvetio romanu, njega su interesovale reči! Ulisa nisam čitao, mislim da ga niko nije čitao, ne mogu se prepoznati likovi (1981).


(Ulisis i sirene)


*Džems Džojs (James Joyce, 1882-1941), engleski književnik irskog porekla; pisao pesme, pripovetke i romane. Njegov neobični roman Ulis izazvao je velike polemike u svetu.

Wednesday, February 24, 2010

24. dan Borhesovog meseca

Vrlo često uzmem da čitam lektire i već prilikom prve dve, tri stranice odustanem. Ipak, postoji nešto što me natera da uzmem i da pročitam do kraja jer je to lektira. Mada, nisam sigurna da li dobro postupam. Jer, ako mi se nešto ne sviđa, ne bi trebalo sebe da silim, ne?


ČITANJE

Čitanje u kome ne preovladava zadovoljstvo nije korisno. Zbog toga sam govorio svojim učenicima: Ako vas neka knjiga ne zainteresuje, odmah je ostavite. Ne povodite se za slavom autora (1978).


(Zašto su onda lektire obavezne?)


Monday, February 22, 2010

23. dan Borhesovog meseca

Moram da priznam, moj izbor kućnog ljubimca je presudio prilikom izbora pojmova na slovo C. Nadam se da ćete se barem malo nasmejati.


CISTERNA

Ranije nisam znao za to... Majka mi je neposredno pred svoju smrt rekla da se na dnu svake cisterne nalazi kornjača, a u Montevideu žaba krastača. Tako ispada da sam odrastao pijući kornjačinu vodu, moja majka, koja je doživela devedeset devet godina, pila je kornjačinu vodu, na šta bismo se danas zgrozili. Ipak, to nam nije ništa naškodilo... Majka mi je takođe pričala da je ovde, u Buenost Ajresu, kada bi neko iznajmljivao ili kupovao kuću pitao: Ima li cisterna kornjaču? A odgovor bi glasio: Da, gospodine, budite bez brige. Međutim, danas bi se čovek zaprepastio na ideju o kornjači (1978).


(Da li sve ima dublji smisao i da li je taj kamen baš toliko visok?)

22. dan Borhesovog meseca

Bilo je gusto - ili homoseksualnost ili Hristos. Zahvalite se Ivi na odluci.


HRISTOS

Uvek sam imao neko posebno divljenje prema Hristu. On je putokaz istorije sveta i dalje će biti, a u budućnosti možda i više. Međutim, osećam da ima nešto što je suvišno u Hristu, ili što mu nedostaje, što ga ne čini dovoljno simpatičnim da bi bio voljen. Na primer: meni je Sokrat simpatičniji. Buda takođe. Hristos mi liči na neuverljivog političara. U trenucima mi čak liči na demagoga: kaže da poslednji mogu biti prvi. Zašto? To je nepravedno. Apsurdno je. Ili ono kada kaže da će siromašni duhom nastaniti zemlju. Zašto? Ne razumem. Još manje razumem podlu ideju da bogati neće moći da uđu u carstvo nebesko zato što su ovde na zemlji već dobili svoju nagradu. Ako je nebesko carstvo večno, kako se može uspoređivati sa prolaznošću? Nepravedno je večno prokletstvo. Ne mogu da verujem u muke koje bi se nastavile tamo posle našeg boravka na zemlji i pošto je on sam po sebi već dovoljno bolan (1976).


(Razmišljao je u metaforama; u tom smislu je jedan od najvećih pesnika sveta.)

Sunday, February 21, 2010

21. dan Borhesovog meseca

Nikada nisam volela da pratim neki sport. Sećam se, dok sam trenirala plivanje, tata bi me pitao da gledam sa njim. Iskreno, i dan-danas ne razumem zašto se plivanje prenosi. Čemu gledanje osam ljudi koji plivaju u bazenu? Shvatila bih da ima nekih interesantnih preokreta, ali, ovako je samo trošenje vremena i čekanje da neko prvi ispliva.


FUDBAL

Strast za sportom, obožavanje sporta, u stvari je jedna od argentinskih mana. Kako je čudno da Engleskoj, tako mrskoj zemlji - tako nepravednoj omraženoj - nije niko zamerio što je ceo svet zarazila glupim igrama kao što je fudbal, koji predstavlja jedan od najvećih engleskih kriminala. Jednom prilikom mi je neka žena rekla: Ali siromašni ljudi su oduvek igrali fudbal na zapuštenim terenima. Pogrešila je. Kad sam bio dete, fudbal nije igran na zapuštenim terenima. Održavane su borbe petlova (1975).


(Zapravo je sve ovde počelo. )

Saturday, February 20, 2010

20. dan Borhesovog meseca

Moram da priznam, slovo U i nije nekakav izazov. Osim što ima malo pojmova, usto su još i neprivlačni. Ipak, našla sam jedan gde se malo govori o Borhesovom poreklu, i pomislih, zašto da ne.


URUGVAJ

Mnogo volim Urugvaj; moj deda, pukovnik Borhes, bio je iz Istočne republike i ja sam potomak porodice Aedo i porodice doktora Luisa Malijana Lafinura. Ovaj poslednji je bio omražen jer je govorio protiv Artigasa i gauča, a to je nešto što se tamo smatram najvećim zločinom. Sećam se slučaja kad je vršeno neko istraživanje u Montevideu u vezi sa gaučima da su svi govorili pohvalno o gauču i kada je moj stric rekao: Naš seljak (što je smatramo za omalovažavanje) zaostaje u mnogim stvarima osim, naravno, u slučaju incesta (1978).


(Kabo Polonio, Urugvaj)


Friday, February 19, 2010

19. dan Borhesovog meseca

Danas ste zahvalni Tini što je izabrala odrednicu tuga. Što se tiče same misli, moram da priznam, da sam i ja mnogo tvrdoglava, ali, na kraju, moje izvojevane pobede u diskusiji nisu toliko bitne kao mogućnost da još neko iskaže svoje mišljenje u diskusiji. Da, ako se zapitate kakve veze ima slika sa postom, ne bih umela da vam odgovorim. Neuroni su čudo.

TUGA

Imao sam mnogo tužnih trenutaka. Tri dana posle smrti moje majke bio sam ophrvan tugom koja se pojavila u obliku griže savesti. Tek kada neko umre, čovek shvati da se nije nimalo potrudio da bude bolji prema njemu dok je bio živ. U suštini je malo potrebno da bismo bili bolji prema svojoj okolini, ali ljudi više vole da se posvećuju sitnim problemima. Ja, na primer, uvek nastojim da budem u pravu kada diskutujem. Bilo bi mnogo bolje i učtivije da pustim i druge da budu u pravu (1981).


(Zahvalan sam i iznenađen, jer smatram da ono što pišem ne zaslužuje toliku pažnju.)