Sunday, April 4, 2010

Dome, slatki dome!

Pre nedelju dana mi se ukazala fantastična prilika! Naime, radi se o seminaru na kojem su učestvovale skoro sve države Evrope. S obzirom da moj veoma naporan raspored, jedina misao koja mi se pojavila u veoma ispraznoj glavi - zašto da ne?

Krenuvši sa tim stavom, uvidela sam da je to zaista pametna odluka, barem u tom trenutku. U pitanju je organizacija koja se na nivou Evrope bavi očuvanjem različitih narodnosti i trudi se da poboljša njihove uslove u nedomicijalnim zemljama. Rekli su mi da su dva zvanična jezika engleski i nemački i to sam prihvatila kao konstantu. Naime, ako se logično razmisli, ima mnogo nacionalnih manjina koje žive u Nemačkoj ili su pripadnici nemačke nacionalne manjine u drugim zemljama. Međutim, posle nekoliko dana sam uvidela koliko je loš osećaj ako ne znaš nemački. Pogotovo na Skupštini, gde smo imali čak i prevodioce. Zaista je bilo mnogo zeznuto za nenemačke govornike.

U isto vreme, ima mnogo slovenskih naroda koji će pre pričati nemački (ako znaju), nego svoj maternji. I tada me ta cela situacija neodoljivo podsetila na Habzburšku monarhiju u XIX, tačnije na Austro-ugarsku nagodbu iz 1867. godine. Konačno su Mađari dobili priliku da se donekle izjednače sa vladajućim nemačkim narodom, ali su isto tako i Sloveni želeli istu priliku. Sloveni su u Austrougarskoj monarhiji bili treći narod po brojnosti i smatrali su da zaslužuju da budu izjednačeni sa Nemcima i, sada, Mađarima.

Iskreno rečeno, razumem ih. U potpunosti ih razumem. Skoro bih predložila istu ideju i ovde, jer, poenta svega je praktikovati jezik svojih predaka. Asimilacija koja je izvršena, sigurno nije toliko jako uticala na njih kada su oni sada aktivni članovi te organizacije. Jedino što vidim kao prepreku kao ostvarenju te divne panslavističke ideje jeste problem prevođenja. Jer postoji više slovenskih jezika i mogu da zamislim koliko bi kabina i prevodioca bilo potrebno da se sve to ispuni onako kako sam ja zamislila.

Ipak, možda je najbitnija ona misao - održati jezik i kulturu svojih predaka u eri globalizacije koja se izvrće u okrutnu amerikanizaciju (čisto objektivno, neNATO pogled).


Cela ova priča me dovodi do sledeće. Kako neko može reći da nešto što ti radiš od srca nije bitno? Pre svega, odakle toj osobi tolika komotnost i lagodnost? A drugo, koji kriterijum ta osoba može da koristi prilikom selekcije tuđeg rada?

Zaista, danas sve olako odbacuju i smatram da više ne postoji konsenzus vrednosti, nego svako vodi neku svoju spoljnu politiku. Iskreno, veoma sam povređena jednim činom, pogotovo što se to već drugi put dešava, ali, ako neki ljudi smatraju da nije vredno ono što radim, reći ću samo ono što sam naučila na ovom seminaru:

SCREW THEM.

No comments: