Monday, February 1, 2010

1. dan Borhesovog meseca

Na slovo, na slovo, na slovo... A!
(Sve se tako fino složilo - prvi februar i prvi dan u nedelji!)

Pogledavši pojmove pod slovom A, naišla sam na mnogo interesantnih rečenica, ali, kao što sam rekla, samo jedan pojam. Ipak, kada sam prvi put čitala Borhesov rečnik naletela sam na jedan pojam koji je toliko blizak i sasvim običan, a opet tako poseban i svima drag.


ADROGE

Kada se zadesim u bilo kom kraju sveta i osetim miris eukaliptusa, ja se prenesem u Adroge. Adroge je izgledao ovako: dug tih lavirint ozelenjenih ulica, gvozdenih ograda i letnjikovaca; lavirint dugih mirnih noći u kojima su moji roditelji uživali šetajući. Letnjikovci u kojima je čovek naslućivao život izvan njih. Na izvestan način sam uvek bio tamo i uvek sam tamo. Mesta se nose, mesta su u čoveku. I dalje sam među eukaliptusima i u lavirintu, mestu u kome se čovek može izgubiti. Mislim da se čovek može izgubiti i u raju. Statue su tako ružne i smešne, koje su nekad bile lepe, jedna lažna ruševina, jedno tenisko igralište. A zatim u onom istom hotelu Las Delicias, veliki salon sa ogledalima. Naravno, ogledao sam se u tim beskrajnim ogledalima. Mnoge priče, mnogi prizori, mnoge pesme koje sam smišljao nastali su u Adrogeu, ili su se u njemu dogodili. Kad god sam pričao o vrtovima, kad god sam pričao o drveću nalazio sam se u Adrogeu; mislio sam na taj grad, nema potrebe da ga imenujem (1981).


Mesta se nose, mesta su u čoveku. To je ta misao u kojoj se svi možemo pronaći. Znam po sebi - čim vidim ravnicu, srce mi govori da sam kod kuće, iako to možda nije moja ravnica. Ali je nosim u sebi.

(kuća u Adrogeu)

1 comment:

Anonymous said...

znaci, prica o ravnici i ivana...totalno idu jedno uz drugo? da, totalno XD haha, salim se ivana, znam ja da si ti ravnicarski covek, i zato ne zelis u industrijski grad djilkosa....... :P
love you, and your blog <3