Tuesday, December 29, 2009

Dokle?

U nedostatku boljeg programa u podne, prebacila sam na VH1 znajući da ima emisija Fabulous Life.
U toj emisiji se bave životom slavnih i poznatih i njihovim hirovima, počevši od luksuznih imanja, do blamirajućih trenutaka u javnosti. Današnja emisija je bila posvećena deci bogatih i slavnih.

Mislim da je malo reći da sam sedela zblanuta i posmatrala te basnoslovne cifre. Da bih vam dočara to, daću vam jedan primer.
Anđelina Džoli se porodila u Nici. Sada, to nije toliko jednostavno. Njeno donošenje blizanaca carskim rezom na ovaj svet je koštao tričavih četiri miliona dolara.
Neke novine su otkupile prava na sliku njenih beba za dvanaest miliona dolara, što je samo tri puta više nego porođaj. Naravno, rekli su da će sve to ići u dobrotvorne svrhe. Shvatite me, skeptik sam. Dok ne vidim delo, ne verujem rečima. Danas sam u dnevnim novinama pročitala da su dali 100.000 dolara u dobrotvorne svrhe. Pa, oni su divni! Iako im se nije rodilo ni jedno dete u skorije vreme, oni su i dalje darežljivi.

Sledeća činjenica koja me je zaprepastila jeste zaštita kuće. Naime, brižni roditelji su u stanju da sa vile od miliona dolara, pređu u vilu za četiri miliona dolara, tvrdeći da to rade zbog dece. Kao Džesika Alba koja je htela svom detetu da pruži priliku da odraste u odgovarajućem ekološkom području.
S druge strane, neki roditelji ne žele da napuste svoje luksuzne i velelepne kuće, pa rade na zaštiti kuće. Ali, nije to dodatna plastika za utikač, nego je to pleksiglas oko bazena, džakuzija, stepenica i sve ostaloga. Samo, interesuje me kako spreče da dete ne padne sa stepenica... Pošto ne mogu i tamo da stave pleksiglas.

Ipak, da bi se taj luksuz održao na nivou, oni zapošljavaju jednu ženu koja govori bebeći jezik. O čemu se radi? Ona tvrdi da može da prepozna plač bebe i da tačno udovolji bebi, a ona je voljna da tri meseca drži časove mladim roditeljima za nekih osam hiljada dolara. Ah, šta je to kada ti možeš da razumeš šta tvoje dete sa dva dana hoće?

Međutim, pravi roditelj tek treba da se dokaže skupocenom dečijom sobom, originalnim dizajnom i da apsolutno ništa ne uradi za tu dečiju sobu, nego da zaposli što više dekoratera. Kao što je Kristina Agilera uradila dovukavši tim za sređivanje koju su sobu sredili očajno. Ogroman mesec kao deo scene sa njene turneje stoji u sobi. Mesec je zeleni, kao žabokrečina i ima pakostan osmeh. Naprosto, nikada ne bih poželela da moje dete razvije traumu tako rano, ali, eto, ona je htela da unese sebe u taj sterilizovani prostor.


Moj tata je odvezao moju mamu u bolnicu. Rodila sam se aprila 1991. u gradskoj bolnici. Posle par dana su me doneli kući. Svaki slobodni trenutak su posvećivali mene i mom odgoju. Evo, već me osamnaest godina uspešno othranjuju i odgajaju. I nastaviće da se brinu o meni i da me potpomažu koliko god budu mogli. Isto to rade i za mog brata. I oboje (brat i ja) znamo da imamo roditelje koji bi poslednji zalogaj odvojili usta za nas dvoje.

Niti smo dospeli na stranice Vanity Fair-a, niti nam je gradonačelnik Nice ponudio francusko državljanstvo pola sata posle porođaja, niti su nam roditelji pohađali bebeći jezik 101. Ipak, ispali smo zdravi i normalni.

Interesantno je, kako i pored svetske krize, oni i dalje imaju novaca da daju u dobrotvorne svrhe, da grade bunare u Africi, da posećuju zaostale zemlje, da prodube svoju duhovno iskustvo.
Takođe je interesantno da samo grupica privilegovanih to može, a mi se njima divimo kako su divni, dobri, ma, nadljudski ljudi!

Poenta svega ovoga je da pokažem koliko smo jadno društvo. Kako smo izgubili vrednosti i stvorili neke nove, koje ljudi sada očajnički pokušavaju da isprate, ali ne mogu. Jer, nisu svi bogati i slavni. Niti će svi jednoga dana biti.

Ono što nam je zajedničko je još uvek da smo svi ljudi, a uvek nam govore da nas razum odvaja od životinja. Pa, zar smo regresovali? Nismo čak ni jednu stepenicu niže pali, što životinje još uvek brinu o svojoj mladunčadi. Izgleda da smo spali na nivo biljke. I to ne neke lepe, otpočene dijamntima, nego, onaj cvetak koji raste uz put i čeka da ga neko popiša.





Thursday, December 24, 2009

Božić je.

Uglavnom ne volim tradicije, jer me ponekad guše. Nikada mi neće biti jasno zašto to baš treba tako ili zašto baš ja treba da idem negde. Iskreno, niko me još nije udostojio odgovora, pa je to možda razlog zašto nisam fan tradicija na Facebook-u. Danas je sve moderno...

U skladu sa tim modernim, tradicije su out, a neke pomodarije in, očigledno. Svedok sam tog. Ceo dan sedim kod kuće, pomeram se po potrebi, a Badnje veče. Obično sam volela da idem u crkvu na ponoćku, da pevam Božićne pesme i da uživam u prepunoj crkvi i ledenom vazduhu. Nisam mogla da se nateram da ustanem. Odjednom sam počela da razmišljam da je ovo moj poslednji Božić, poslednja ponoćka, poslednja Badnja večera, sledeće godine će biti poslednji Uskrs, poslednji rođendani, sve poslednje što provodim sa porodicom. Ironija je što ne umirem, nego odlazim na fakultet (verovatno) i sama ta pomisao da ću biti odvojena od porodice mi razdire dušu na milion komadića.

Samostalna sam, snaći ću se (tome se nadam), ali, porodica će mi mnogo faliti. Čak i dok pišem ovo, ne mogu da ne ispustim jednu suzu niz obraz. Uprkos mojoj borbi ovih par dana, htela sam da barem nešto uradim za Božić. Mama je rekla da ćemo nas dve otići kod majke (njene mame) da pravimo kolače. Shvatila sam da je to najmanje što mogu da učinim za tradiciju, pa sam pristala.

Sutradan smo nas dve otišle, međutim, majka je imala toliko gostiju, da nismo stigle ni da zasučemo rukave. Majka je rekla da bi bilo dobro da dođem sutra, pa da joj onda pomognem.
Uglavnom, ustala sam jedva, ali sam obećanje ispoštovala i krenula ka majkinoj kući. Kada sam ušla unutra, ona je već bila u velikoj žurbi. Rekla je da ću ja okititi jelku dok će ona da završi ručak, pa ćemo onda zajedno da pravimo kolače.

Krenula sam da kitim jelku, gledajući da sve to savršeno ispadne. Prozirna kugla tamo, srebrna 'vamo, bela sa šljokicama gore, a ružičasta dole. Kada sam završila, sela sam da jedem sa majkom. Kroz priču sam shvatila da me ona nije pozvala samo da bismo pravile kolače, nego je htela da me nauči nečemu. Htela je da me nauči životu.

Praveći te kolače, stalno je govorila kako treba da znam kako kolač treba da izgleda, jer ako ne znam, recept mi mnogo neće pomoći. Vrlo lako se to može primeniti na svaki dan - ako ne možemo da zamislimo nešto, zašto uopšte to da radimo? Ionako nećemo prepoznati kada budemo završili to što smo započeli bez ideje.

Dalje, pričala mi je o momcima. Uvek govori kako imam dovoljno vremena i kako prvo treba da živim, odnosno, da se iživim. Možda je u pravu. I sama gledam na dvadesete kao na period zabave, zabave, zabave, zabave i zabave. A posle dolaze obaveze i dužnosti i ne želim da žalim za dvadesetima, nego da ih se ponekad setim uz uzdah.

Recept po recept, kolač po kolač, korpica po korpica, i mi smo bile gotove posle gotovo šest sati.
Naravno, kolači su ukusni, ali to nije poenta.

Žena koja može toliko da me uvredi, a istovremeno i oduševi.
Žena koja je mnogo toga uradila, i još uvek radi, ne odustajući kada je najteže.
Žena kojoj nikada ne prigovaram i koja me uvek sa pravom okrivi i spusti na zemlju.
Žena koja me podseti da je bitno biti čovek.
Žena koju ja zovem majka.

Ona nije završila mnogo škole, niti nosi bunde i profinjeno hoda galerijama. Ona ima ono najbitnije - životno iskustvo pretočeno u životnu mudrost. I najiskrenije srce koje sam ikada upoznala.

Moja majka.

Žena koja me je pripremila za odlazak u svet.



Plodovi razgovora.

Saturday, December 12, 2009

Sumorno jutro

Nedostajala sam vam, znam. E, pa, da se iskupim, imam dve priče za vas u jednom postu, kako bi profesor istorije rekao, mali dajdžest.

Kraljević i prosjak

Da biste razumeli ovo, morate da znate dve sitnice:
  1. Fail (značenje ćete da shvatite iz linka)
  2. nisam jutarnji tip, i treba mi pola sata da redovno progledam
Naime, ponedeljak mi dosta teško pada. Činjenica da je početak radne nedelje je dosta poražavajuća, a još sam i prepodnevna smena, pa mi čas u pola osam izuzetno teško pada. Ovih dana je još i vreme veoma žalosno, ujutru je obično gusta magla sa kišom i vetrom.
Uglavnom, znajući sve to, spremila sam se za još jedan dan pobede i krenula ka školi držeći kišobran u ruci.

Bez obzira što grad počinje da se budi, moja duša još uvek spava. Tek se negde na pola puta razbuđujem i shvatam šta se dešava. U takvim trenucima ne pokazujem neke filozofske tendencije.
Uskoro sam se našla ispred pešačkog prelaza čekajući zeleno, dok je kiša padala. Iza jednog ćoška se pojavio neki momak, gurajući bicikl, a na zadnjem točku mu se vukao kao neki konac. Već sam krenula da vadim mobilni da napišem mojoj prijateljici poruku kakav sam fail videla, kada sam još nešto ugledala.

Naime, zbog još blage nerazbuđenosti, moje čulo vida nije registrovalo da je tom momku spao lanac sa bicikle. U tom trenutku sam se osetila zaista loše, a posle par sekundi kasnije još gore, jer sam videla da je taj momak imao jednu zavrnutu nogavicu i go list na toj hladnoći!

Tada me ledena kapljica kiše pogodila u čelo i konačno sam se razbudila.
Preostali deo puta do škole je bio kao hod srama.
Sve vreme sam razmišljala o tom momku, upoređivala naša jutra tog dana. Probudila sam se u relativno toploj sobi, obukla sam čistu i suvu odeću, krenula sam peške do škole, noseći kišobran da ne bih pokisla. Za razliku od njega, meni je dan bolje počeo, a krenula sam sa negativnim stavom.

Ne bih da pomislite da je ovo apel da pomažete manje nesrećnim ljudima učlanjujući se u grupe na Facebook-u, niti ga zaustavljate te ljude na ulici i da mi pružate pomoć (vrlo lako se može postići negativan efekat), nego se samo zapitajte da li je vaš loš dan zaista toliko loš.


Wednesday, December 2, 2009

Prepuklo mi srce bačko.

Nisam nacionalista, niti separatista. Samo volim moju Vojvodinu, njen Srem, njen Banat i njenu Bačku, kao i njene ravnice na kojima ležim, njeno Sunce koje me greje, njeni vetrovi koji mi šibaju lice, njene šume koje život čine lakšim, njene vode koje inspirišu i njeno nebo koje se spaja sa ravnicama i čini savršenstvo.

Ipak, mislim da je Miroslav Antić mnogo bolje to rekao.

VOJVODINA

Volim je od štala do neba, od blata do pšenice,
toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenaša,
vršidbenu i zadušničku, smeđu kao devojačke pletenice,
tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša,
gde su služili bdenija i ljude za glavu skraćivali,
gde su starice tepale i pragove branili golim šakama,
pa su je brali i jeli rukama, pa su crkavali i živeli,
pa su je voleli ljudi, i kleli, i psovali, i plakali, -
tu Vojvodinu bogomojačku, i bezbožničku, i vinsku,
belju od jaganjaca, crnju od paljevina,
tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku,
kad se lumpovalo od Vršca do Temišvara, Sombora i Segedina,
pa niko nije imao u brkovima gustu pesmu kao taj narod
robijaški i prvomajski, razbijenih temena i zuba,
ta Vojvodina ašova, britvi, molitvi i šamara,
zarasla u želje, u laž, u borbu, u izdajstvo, u ljubav -
volim je, jer svi smo široki i obični kao ova ravnica,
jer smo i veliki i prokleti na ovim zelenim travama,
i milioni rumenih suludih zvezdanih ptica
večito će lepršati nad našim umornim glavama.

I volim je prosjačku pred crkvama, nedeljama u ritama,
i svatovsku, astragansku, neucveljenu bolovima,
i Vojvodinu vašarsku i hramonikašku, čas raspusnu, čas pitomu,
i birtijašku, što osvanjiva štucajući pod stolovima,
pa Vojvodinu bečku i varmeđsku, sa tuđim barjacima pred četama,
K.u K. regimente, kraj druma istorija silovana i zaklana
i Vojvodinu solunsku i krfsku nad bajonetima
sivu kao vojnička smrt u koporanima i zajedničkim rakama,
ej, pa je volim šestoaprilsku, logorašku, isprebijanu,
obešenu o bandere, probušenu po čelima,
uzoranu od tenkova, od krvi izopijanu,
i partizansku, kad je oktobra donela proleće selima,
volim je koliko je zla i dobra. Volim je podjednako.
Prskajte kajsije zvezda z kosi drveća njenog.
Uvek će biti krovova pozadi krova svakog,
jer uvek se rumeno nastavlja na rumeno.
I danas, zemljo rodna, kad nisi bosonoga,
kad nisi gola beda, u dronjcima i plaču,
ti, što se moliš bogu, ti što pljuješ na boga,
ti što si dugovala i naplatila račun,
nazdravlje, diži čaše, razbij astale šakom,
zapevaj preko njiva, neka zabride kosti,
volim te što si prosta, sirova, divlja tako,
i tako mnogo luda, volim te... volim... oprosti,
ti, što si danas lepša, ti, bez krasta i vaški,
ti, ljuljaško i rako - žut, zubat osmeh ne skrivaj,
pevaj pijano racki, mađarski, totski, vlaški,
makedonski i lički, preko dalekih njiva,
i voleću te uvek, krvavo moje odojče i srećo nova,
jer se ne stidim tvog otegnutog govora i slanine i kudeljnih gaća,
od paorske sam krvi, psovki, radosti, snova...
Razdrlji prsluk i gutaj! Ja ovu zdravicu plaćam!
Verujem vo jedinu i vo jed i vo inu
ravnicu - mater moju i zapljuvanu i svetu,
tu Vojvodinu u soli, u hlebu i u vinu,
i ne verujem joj, veru joj njenu i krv joj somotsku i prokletu
a slepački joj se molim dok mi na usni rđa i rže i miriše
blagoslovena kao pričest i zrno aprilske kiše
i dok me kolje pod grlom njen dah ljut kao vile,
pa teme i čelo škropi beli cvet bagremova,
i dok se rvem sa žitom, dok zvezde po meni mile,
a ona rominja i tinja i survava se sa krova
sva toržestvena i rožestvena od lepote i rugla
i kao srce mokra i kao srce okrugla.
Jao, ravnico zlosutnico! Zlatna sačmo u sisi!
Jao, svevišnja moja iz birtija i crkava!
Ti, dušo, što isplažena i bosonoga visiš
i pozlaćena i plaćena i detinjasta i lukava,
a tako sasvim sveta i zlikovačka i lomna,
i kao nebo niska, i kao nebo ogromna.

II

Volim je od štala do oltarskih dveri i od blata do pšenice,
toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenasa, vršidbenu i zadušničku,
smeđu kao devojačke pletenice,
tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša,
gde su služili bdenija i ljude za glavu skraćivali,
gde su starice tepale i pragove branile golim šakama,
pa su je brali i ždrali rukama, pa su crkavali i živeli,
pa su je voleli ljudi i kleli i psovali i plakali.
Tu Vojvodinu bogomoljačku, i bezbožnicku, i vinsku,
belu od jaganjaca, crnu od paljevina.
Tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku,
kad se lumpovalo od Vršca do Temišvara, Sombora i Segedina,
pa niko u brkovima nije imao gustu pesmu kao taj narod
robijaški i prvomajski, razbijenih temena i zuba,
ta Vojvodina ašova, britvi, molitvi i šamara,
zarasla u želje, u laž, u borbu, u izdajstvo, u ljubav.
Volim je, jer smo svi široki i obični kao ova ravnica,
jer smo i veliki i prokleti na ovim zelenim travama,
i milioni suludih, rumenih zvezdanih ptica
večito će lepršati nad našim umornim glavama.

III

Muču steoni vinogradi. Peni se jesen u kacama.
Rdaju po bespućima vetrovi sa kutnjacima masnim od slanine.
Rodio te otac. Ubio te sin. Brat bratu o vratu i po vratu.
A krstovi najveće drveće. A grobovi najviše planine.
Na usni tamjan i kanfora. Nozdrva od bosiljka bela.
Zubi utrnuli od bećaraca i truli od opela.
Jao, ravnico! Jao, krtico! Jao, bezglava tico!
Moja žetvo i žito. Moja kletvo i tugo.
I jao, Vojvodino - gladna godino, i Vojvodino - dugo.
Širok Dunav. Široke pustare. Široko garavo oko.
Od svetog Čarnojevića, do svetog skeledžije na Tisi,
oče naš u opancima, u katancima i lancima,
oče naš iže jesi i iže nisi.

IV

I volim je prosjačku, pred crkvama, nedeljama, u ritama,
i svatovsku, astragansku, neucveljenu bolovima,
i Vojvodinu vašarsku i harmonikašku, čas raspusnu, čas pitomu
i birtijašku što osvanjiva štucajuci pod stolovima,
pa Vojvodinu bečku i varmedsku sa tuđim barjacima pred četama
K.U.K. regimente, kraj druma istorija silovana i zaklana,
i Vojvodinu solunsku i krfsku pod bajonetima,
sivu kao vojnička smrt u koporanima i zajedničkim rakama.
Pa je volim šestoaprilsku, logorašku, isprebijanu,
obešenu o bandere, probušenu po čelima,
uzoranu od tenkova, od krvi izopijanu,
i partizansku kad je oktobra donela proleće selima.
Volim je koliko je zla i dobra.Volim je podjednako.
Prskajte kajsije zvezda u kosi drveća njenog!
Uvek će biti krovova pozadi krova svakog
jer uvek se rumeno nastavlja na rumeno.

V

Lete nad Fruškom Gorom, nad tornjevima, nad đermovima
nekolmovani paorski anđeli bez krila i oreola.
Lete do zvezda i vraćaju se sa zvezda lepi, mrtvi i šašavi,
sa ufitiljenim brkovima, u gaćama od šest pola.
Lete sa glavom crvenom kao raspuknuta lubenica.
Sa obrazima od licidarskih lutaka i jezikom od koljiva.
Leti Panonija hiljadu puta zaklana i uvek najlepše živa,
Panonija što prašta i što se iz groba seća,
sva od praporaca i dukata sva mnogo srneća i kereća.
Jao, ravnico! Jao, česnico! Jao, vodo i travo!
Jao, sve moje plavo, drveno od krstova i krvavo i pravo!
Jao, žuto od snopova, od mrtvaca, od sunca i od sveca!
I jao, šareno od vina, od violina, od sukanja i cveća!
Ja tebe nožem i hlebom. Ti mene solju i satarom.
Ja tebe nogom i bogom. Ti mene ruzmarinom i materom.
Jednu zob zobali, jednako groba dobili,
Jednako se oplodili i rodili i prodali.
Četir konja debela u pesmu si uprezala!
Četir strane sveta u pupak si nam uvezala!
Ej, Vojvodino od plača, od đubreta i od kolača,
a vere četir, a peta ciganska, a šesta iz tambure riče !
I svi mi na sramotu lice! I svi mi na boga lice!

VI

Zaigraj, zavitlaj zemljo, lepoto bosonoga,
nevesto moja najlepša u dronjcima i plaču,
ti što se moliš bogu i ti što pljuješ na boga,
ti što si dugovala i naplatila račun,
nazdravlje! Diži čaše! Razbij astale šakom!
Zapevaj preko njiva, neka zabride kosti!
Volim te što si prosta, sirova, divlja tako,
i tako mnogo luda, volim te, volim, oprosti,
ti, od ponosa i stida, od đunđuva i vaški,
ti, ljuljaško i rako - žut zubat smeh ne skrivaj,
pevaj pijano racki, mađarski, totski, vlaški,
makedonski, bunjevački i lički preko dalekih njiva!
I tako do smaka sveta, najteža zemljo moja,
sa ukusom muškatla, krvi, hleba i saća!
Od paorske sam lepote, radosti, psovki i znoja.
Razdrlji prsluk i gutaj! Ja ovu zdravicu plaćam!

Miroslav Antić


Moja Vojvodina

Thursday, November 19, 2009

Ček...



Shvatih da je ovaj blog interaktivan u neku ruku, stoga, dajem vam isti zadatak kao što je nama profesorica engleskog dala pre neki dan. Imali smo parče papira i ovu Dalijevu sliku ispred sebe. Tema je bila My First Impression, što znači da naziv slike nije bitan.

Uglavnom, odvojite malo vremena i napišite vaš prvi utisak, garantujem da ćete se oduševiti (nas je profesorica ograničila sa 100 reči, a vi možete kako hoćete).

Naravno, ne bi ovo bio moj blog da i ja to ne podelim sa vama. Tako da, prvo vam preporučujem da vi napišete nešto, pa onda da pogledate moj utisak.

Setite se u kom duhu su nadrealisti pisali (reč po reč, sve je teklo jedno za drugim).













Moja prva impresija

Kao što je Ajnštajn rekao, sve je relativno, kao i vreme. To je prva misao koja mi je prošla kroz glavu kada sam ugledala ovu sliku.

Izuzetno čudno, ali ova slika me podseća koliko ima toga što treba da uradim. Satovi su izuzetno teški i kaplju na sve strane, kao i moje obaveze. Ove godine ima dosta toga i svakim danom mi je sve teže i teže da se nosim time, a očigledno je da kaplje predstavljaju rastrojenost.
Ako bih to curenje posmatrala povezano sa Suncem koje jako sija negde izvan vidika, odnosno, izvan okvira slike, setim se onih lenjih nedeljnih letnjih poslepodneva kada sam bezbrižno ležala na travi dok me topao vazduh zapljuskivao. Odmah se setim Geršvina i Summertime. Posle toga bih ležela na klupi na verandi i pila nešto ledeno, dok bi kapljice vode lenjo klizale niz čašu. One kockice leda bi se istopile baš kao i ovi satovi, a ja bih razmišljala o tome kako vreme prolazi, bez obzira na usporenost dana.

Sa druge strane, nedostatak žive prirode na slici mi odagnava srećna osećanja i uspomene na dane razbibrige. Ogoljenost drveta, tamni tonovi i more koje deluje kao da će led svakog trenutka u potpunosti da ga prekrije, upućuje me na hladnoću, ne zimu, nego početak ledenog doba.
Jarki tonovi, kao svetloplava ili jarkožuta bodu oči, i imam osećaj da je tamo toliko hladno da bi mi se smrzli prsti na nogama ako bih i sekund provela tamo. Sunce se još malo nazire, odnosno, njegov odsjaj, i to nagoveštava da će i ono uskoro nestati. Da će ostati samo vreme.
Vreme koje je stalo.

Cela ta slika nagoveštava jedno topljenje, curenje vremena u beskonačnost, ubrzanost trenutka dok se odjednom sve ne zahladi i ne zaledi. Vreme iznenada stane u jednom trenutku. Ona plava daska pored vode predstavlja odskočnu dasku u trenutak u koji mi želimo da odemo, a more jeta naša memorija. Trenutak koji izaberemo se proživljava i proživljava sve dok mi ne poželimo da nastavimo dalje. Tada onaj crveno-narandžasti sat ubrza vreme, ona jarkožuta na nebu postaje Sunce u svim svojim toplim tonovima i nastavlja se život.

Na kraju, bez obzira na naziv slike, stvarno smatram da ova slika predstavlja put u nepoznato, u sakrivene kutke naše svesti. Vraća nas u momente koje smo zaboravili i pruža nam priliku da zamrznemo vreme i još jednom proživimo taj trenutak. Pa, istražimo dubine nepoznatog!

Možda boemska rapsodija sve pojasni -


Is this the real life?
Is this just fantasy?
Caught in a landslide
No escape from reality
Open your eyes
Look up to the skies and see...



P.S. Slika se zove The Persistance of Memory, ali, i sami ćete doći do tog zaključka.

Sunday, November 15, 2009

Drag mi je FB, ali mi je draži zdrav razum

Samo da obavim jutarnju rutinu.

To sam rekla mami i zgrabila laptop. Naime, jutarnja rutina nije više puko pranje zubi ili umivanje. To je sada provera mojih profila. Što je izuzetno žalosno ako mogu da primetim.
Htela sam da napišem tri posta, međutim, morala sam samo da proverim FB. I ta socijalna mreža me i potaknula na ovo pisanje.

Realno, u poslednje vreme mi je nekako dojadio. Tamo sam samo zbog nekih igrica, jer želim da oborim rekorde. Prilično detinjasto, rekao bi neko. Ako zanemarim i te detinjaste igrice, jedino što me veže jeste dve godine rada na mom profilu, osiguravajući da svi znaju da je to
moj profil, i da on u potpunosti reflektuje moju ličnost. Međutim, gledam i druge profile. I pratim aktivnosti drugih ljudi preko Live News (koji me izuzetno nervira).

Naravno, pojavljuje se nepismenost, upotreba sh, zh, ch, sx, zx, cx, y umesto j itd. Navikla sam se na to, pa mi i više ne smeta kao ranije. Onda, patriote su počele da pišu ćirilicom i gnušaju se na latinicu, ali i na to sam navikla. Konstantno su popularne aplikacije kao
Tvoj stih dana ili Neki pevač ti poručuje. I na to zažmurim, nekako. Kada to prođe, dođu aplikacije Friend of the day, Enemy of the day, Lover of the day, Shit of the day... Neko bi sada rekao da postoji opcija hide, ali kako da sakrijem nekoga kada znam da je bolji od tih aplikacija?

Poslednje i ono što me ubedljivo najviše nervira jesu grupe. Tačnije, razne vrste grupa. Počevši od
Svi mi koji nogom palimo kompjuter, preko Hoćemo stari FB nazad, sve do grupa kao Hajde da skupimo više ljudi nego što ih ima u CG! i tako dalje. Te grupe me nerviraju jer bukvalno znam sve o svakome, a verujte mi, to nikako ne želim. Kada bih uzela jednu osobu nasumice i pogledala njene grupe, tačno bi znala šta od ustajanja do trenutka dok ne ode na spavanje radi. A to je previše.

Sve što je više je previše. To je reklama za Tomato, ali mislim da bi se lako moglo primeniti i na ovaj slučaj. Pre svega, jer danas je trend dodati što više nepoznatih ljudi da bi imao što više prijatelja od nekog. Što znači da svaka osoba sa liste prijatelja ima uvid u jedan dan tvog života... Bolesno, krajnje bolesno.


FB sada predstavlja jednu vrstu neophodnosti. Ako nemaš, svi vrše pritisak na tebe da napraviš. Kada napraviš, svi vrše pritisak na tebe da isprobavaš glupe aplikacije, da rešavaš umobolne kvizove i da se učlanjuješ u koje kakve grupe. Treba što svežije slike da stavljaš na profil u što izazovnijim pozama, jer ćeš onda imati više prijatelja, a to je cilj.


NE. Cilj je da tu okupiš
tvoje prave prijatelje i da dnevno komuniciraš sa njim i da održavaš kontakte, pogotovo ako su daleko od tebe. Kada se setim kako sam razmišljala da ako čovek ima 30 prijatelja na FB-u, da to znači da je veoma asocijalan. Danas shvatam da je to pametan čovek koji ume da odabere istinske prijatelje.

Možda je ovo samo mali apel na vas, vaše korišćenje sajtova tog karaktera. Ne znači da ću prestati da dodajem prijatelje ili da
lajkujem fotografije. Ovo znači da ću koristiti FB sa merom, a to je velika razlika između mene i mase ljudi izgubljene u svetu kačenja slika i lajkovanja linkova.


Veoma je privlačno, zar ne?

Tuesday, November 3, 2009

Kasno je

(Navikla sam da pričam sama sa sobom, a ponekad mi pomaže kada svoje mislim stavim na papir, pa sam odlučila da pokušam.)

Dok sam se danas vraćala kući, naletela sam na nekoliko dobrih tema za post. Na primer, šta čini samoću ili koliko je jaka vera nekih ljudi. Između ostalog, htela sam sebično, naravno, i sebi da posvetim vreme da objasnim kako se sakrivam iza nekih dečijih, davno zaboravljenih iluzija.

O čemu bih mogla da pišem sada? O životnim pričama, dakako.

Naime, ponekad smo suviše sebični. Na neke poslove gledamo sa blagim zgražavanjem. Verujem da je to normalno, pošto smo tako vaspitani. A kako to? Tako, da verujemo da uvek moramo da težimo najboljem i da ostvarimo sebe kao kulturno i istorijsko biće. Naravno da je prirodno kada nam neko spomene posao čistačice da prevrnemo oči.

Pogotovo taj kompleks imaju gimnazijalci. Nas profesori odgajaju u jednoj iluziji, usled nedostatka boljeg termina, nazvaću to uljuljkavanje. To uljuljkavanje se zapravo sastoji od konstantnih govora da smo mi budući akademski građani, da određena ponašanja ne poseduju gimnazijalci i na kraju krajeva, da bi trebalo da se parimo sa svojom vrstom, jer ne želimo valjda da mešamo našu čistu krv sa tamo nekim prljavim i poganim ljudima iz srednjih stručnih škola...
U redu, poslednje sam baš banalizovala, ali se sve na kraju svodi na to.

Takođe, postoji još nešto u našem životu, a to je pojam pravog gimnazijalca.
Ne bih znala šta je to. Tokom godina se menja, neki ga zasluže, neki prisvoje. Kada bih bila realna, pojam pravog gimnazijalca bi zapravo bila neka vrsta renesansnog čoveka, sa svim tim teorijskim i praktičnim znanjem. A tih ljudi je stvarno malo.
To što se u gimnaziji uči logika, filozofija, sociologija, ustav i pravo građana nešto više, ne daje nam pravo da budemo pravi gimnazijalci. Zar niko nikada nije pomislio da to mogu da budu ljudi iz drugih škola? Zašto oni ne bi mogli da uzmu knjige i da proučavaju metafiziku, religiju, ili Organon u slobodno vreme? Niko nije toliko siromašan da ne može da pročita to.

Nego, da se vratim sa digresije. Poenta je da je svaki posao bitan. I posao smećara, i lekara, i pekar, i vozača, i političara, i fotografa, i sociologa, i učitelja. Svi su se oni specijalizovali za jednu oblast, svoj posao. Ako sam barem nešto naučila iz The Nightmare Before Christmas jeste da ne bi trebalo da se mešamo u tuđe područje, nego da tu energiju preusmerimo na svoje područje i da tamo zablistamo.

Danski filozof Seren Kjerkegor je rekao da je većina ljudi kao trava; grom udari drvo i to drvo oseti nešto, a trava ostane uskraćena za to iskustvo.
Zar je većina samo tu da podrži manjinu? Ili da je održi?


Sunday, October 25, 2009

Wishing Well

Ponekad se vratim starijim postovima na blogu. Moram priznati, nisam se mnogo promenila, još uvek imam iste pogled, možda samo imam jače argumente za svoje stavove.

Ipak, iz perioda u period, meni se menjaju interesovanja. Lepo se vidi da sam pre dve godine ludovala za gitaristom RHCP, a sada umirem za jednog glumca iz serije HIMYM. Odlučila sam da napravim spisak stvari koje bih htela da uradim ili bih želela da mi se ostvare u nekom narednom periodu. Iskreno, mislim da će biti veoma smešno i možda i pomalo žalosno kada se osvrnem na ovaj spisak nekoliko godina kasnije.
Pa, da počnemo...

Ubedljivi broj jedan je Džejson Sigl (Jason Segel). Trenutno sam užasno opterećena njime i ne bih da zvučim kao pravi paćenik ili kao neka dosadna šiparica, ali bih zaista volela da ga upoznam. Sve što sam do sada čula/videla, govori mi samo kako je on osoba koju vredi upoznati i poznati.

Numerisanje kod sledećih želja i nije toliko bitno, pošto neke dosta dugo želim, neke od nedavno, ali sve u svemu, želim da se ostvare.

Koncert Džona Frušantea. Aurora borealis. Set na nedelju dana HIMYM. Haljine iz 60-ih. Šeširi. Duži nokti. Danska. Danac. Ležanje na livadi. Impresionistička izložba. Pravilna proslava Noći veštica. Iphone. Marame. Indija. Kanada. Amerika. Skandinavija. Kolevka Evrope. Kolevka civilizacije. Egzotična hrana. Profesionalni kuvar. Profesionalni fotograf. Starke. Braon konj. Ljubičasta soba. Snežni Božić. Proleće i jesen još jednom. Torta sa jagodama za rođendan (baš na šesnaesti). Grm jorgovana. Baštica sa bundevama. Zima u Njujorku.


Prednost spiska je što ga do kraja godine mogu dopuniti i onda se arhivira. Čitamo se.

Wednesday, October 21, 2009

Livin' the American dream!

Upozoreni ste na izlive.

Pre svega, smatram da ne živim u Americi. Ni blizu. Niti se moj život svodi na američke vrednosti, niti imam američki san.

Ali, nažalost, neki pokušavaju da prekopiraju taj svet večitih ideja kao što je Demiurg kopirao i stvorio ovaj naš svet (Platonovo shvatanje). Uglavnom, u ovakvoj učmaloj sredini u kakvoj živimo (kao da to nije dovoljno samo po sebi), se javljaju tipični američki nasilnici u osnovnim školama i tipične fenserke koje vređaju štrebere.

Prva priča se odnosi na mog brata. Realno, on je oduvek bio naklonjen umetnosti (svira), nikada se nije bavio sportom i možda najbitnije, on je veoma mršav i ne baš visok, onako, srednjeg rasta. Tako senzibilan, uvek je predmet poruge i najgore sprdnje, a kao što nam je poznato iz američkih filmova i serija, oni koji se rugaju su uvek glupi i sportisti (jocks).

Naravno, on se nosi time, kao što se i oni u američkim serijama nose - trpi. Ali, nisam ni mogla da slutim da bi neko mogao da ga sačeka iza sale i pretuče kao što su uradili danas. Zahvaljujući tom pukom kopiranju nasilnika, lepše rečeno, bully-a (pošto, je l' te, poštujemo američku tradiciju), on sada ima modricu na obrazu i na stomaku.

Iskreno, pitam se, koji degenerik može da sačeka nekoga iza sale i da slabijeg od sebe lupi? Očigledno neko ko nema hrabrosti ili muda da se suprotstavi jačem. Uostalom, ovo je Amerika, a tako se u Americi radi.


Druga sekvenca je priča o meni. Naime, bavim se debatom i zaista volim da debatujem. Kada govorim, to me ispunjava maksimalno i vidi se da uživam u tome. Prijavila sam se za govorničko takmičenje da bih isprobala sebe, tj. da bih videla da li me i to ispunjava na isti način kao i debata. Pobedila sam i mislila sam da je bio dobar govor i dosta sam se dobro osećala.

Međutim, na moje insistiranje, prijateljica mi je sutradan rekla kako je jedna zlobna fenserska kučka rekla da koliko sam pametna, toliko sam i ružna.
Isprva nisam shvatila zašto bi iko rekao nešto tako zlobno i ružno za mene, a da pri tome ja nisam ništa loše uradila toj osobi. Tada sam uvidela da se takvima osobama ceo dan sastoji iz takvih uvreda, spletkarenja, odlaska u solarijum i razmatranja koju odeću da obuče na večerašnjem rođendanu.

Isto tako sam i shvatila da sam ja iznad toga. Meni ceo dan ne prođe u tome, imam nekih uspeha za razliku od takvih osoba i sve u svemu, razlikujem se. Uostalom, ako već pratimo šablon grupe devojka koje su teške kučke i fenserke, onda svi znamo da ona luzerka, štreberka na maturi uvek završi sa najzgodnijem dečkom. Thumbs up!

Na kraju, zašto nam je sve to potrebno? Zar smo zaista toliko siromašni da moramo druge nacije da kopiramo? Nije li lepota u raznovrsnosti? U drugačijim idejama i pristupima? Zar ne bi trebalo da slavimo tu razliku, umesto što se bespokorno povinujemo jednom jedinom običaju?



Uvek može bolje.



Thursday, October 15, 2009

Kako? Lako.

Gimnazijalci dobijaju predmete kao što su filozofija i sociologija u četvrtom razredu da to bude kruna njihovog školovanja. Da pokažu svoju zrelost proučavajući filozofske ideologije i sociološke teorije.

NE.
Filozofija i sociologija imaju ulogu da probude čoveka iz uljuljkane sredine i da mu pokažu onu surovu i okrutnu realnost i da ga spreme na život posle gimnazije i roditeljskog doma.

Naime, do sada sam iz sociologije naučila dve činjenice:
  • sociologija je mnogo više interesantna kroz primere, nego suvoparno citiranje knjige kao što se odvijaju časovi; uvek je zanimljivije kada skrenemo sa teme, a još smo uvek u domenu sociologije
  • društvo je na rubu egzistencije

Smatram da vredi da obražložim drugu, tako smelu tvrdnju. Naime, knjiga iz sociologije nas uči kako je društvo jedna mašinerija koja danonoćno radi, sve u koristi opstanka čoveka u društvu.

Stalno se javlja to društvo, taj čovek, taj opstanak. Pogledajmo to društvo pre svega.

Društvo je celina svih društvenih pojava, kaže definicija. A kao najvažnija društvena pojava, odnosno, delovanje, uzima se rad.
Rad je svrsishodno delovanje, delovanje sa ciljem da čovek omogući sebi opstanak u civilizaciji. Prostije rečeno, rad je funkcija koju svaki pojedinac dobije i treba da je izvršava što bolje ume da bi društvo bilo uspešno, napredno, integrisano. Moglo bi se reći da tu ima i malo funkcionalne teorije, ali, realno, svaki pojedinac ima funkciju. I zarad dobrobiti društva, treba da je najbolji u svom području da bi omogućio egzistenciju celog društva.

Iskreno, iako sociologija govori o proučavanju društva, stalno se vraća na čoveka, jer je čovek osnovna i funkcionalna građa jedinice društva. Taj čovek krči i stvara pravila, forme, norme koje sociologija želi da ustanovi.

Što se tiče opstanka, pa, šta reći o njemu, osim da čovek teži da opstane zarad društva.

Međutim, pogledajmo sada naše društvo. U tranziciji je, raspada se u svim sektorima, vrše se reforme sa nedovoljnim budžetom, državna kasa je, blagorečeno, prazna. Običan čovek ne vrši svoju funkciju i ne čini dobro društvu. A što se tiče opstanka, pa, u društvu snalažljiviji vladaju.

Na kraju, šta možemo da zaključimo?
Pretpostavimo da naše društvo neumitno juriša ka rubu egzistencije i da pleše na njemu. Što se više gomila neizvršavanja funkcija, tim se naginjemo ka tom ambisu. Kako nestaju klase i ostaju samo bogati, napravimo jedan korak bliže. Kako kršimo ustaljene zakone, tako trčimo ka provaliji...
Jednog dana više ništa nećemo morati da uradimo da bismo se našli u toj crnoj rupi haosa, straha, muke i želje za nadom.


Sunday, October 4, 2009

Let the Sunshine In!

Može se reći da smo zakoračili u jesen. Dobro, barem što se tiče kalendara, to je činjenica.
Ali, u ovom trenutku ne govorim o jeseni kao godišnjem dobu koje ne postoji više (nažalost) ili o jeseni kao dečijem radu iz trećeg osnovne.
Ne govorim ni o miholjskom letu, niti jeseni života. Govorim o jeseni duše.

Naime, volim da posmatram dušu kao nešto okruglo (pošto je to savršen oblik, je li?). U toj njenoj savršenoj formi leži njen nesavršen sadržaj - tuge, strahovi, očaji, ljubavi, požuda, snaga, oholost, hrabrost...
Isto tako, godišnja doba shvatam kao krug. Veoma je jasno da oni čine jedan ciklus, a to je onda ciklična struktura i voila krug.

Zašto je to bitno? Upravo zbog one rečenice o jeseni duše.
Svima je jasno da nas život ne mazi, a duša je indikator tog maženja. Beleži sve i reaguje kako joj trenutno odgovara.

Verujem da je najlepši period proleće duše. Sve se budi, cveta, sve je zeleno! Pesma se svugde čuje, pleše se i uživa do maksimuma! Ni ne sluti se da će uskoro doći do nepodnošljive žege.

Naravno, leto je divno, sija sunce, ubiru se plodovi uspeha, opet se uživa. Međutim, svako leto ima svoje nesnosne dane, dane odvratne žege. Ti dani nagoveštavaju neke nevolje koje dovode do jeseni.

Jesen gasi sve. Gasi onaj život, onu radost, sreću, gasi svetlost. Vreme stalnih kiša i neprijateljskih vetrova. Jesen nas priprema za stagniranje - zimu.

Uf, zima je period kada je već sve umrlo i čeka se ona prva visibaba da procveta da bi bili sigurni da će sve opet biti dobro i kako će Sunce opet svanuti.

Ne dozvolite da dođe do jeseni duše. Borite se protiv kiša i vetrova, i barica i blata. Nemojte da dočekate suvo vlažno lišće na zemlji, a ogoglele grane gore. Nemojte da gledate tmurno namćorasto nebo.

Tražite svetlost! Uhvatite poslednji Sunčev zrak i drži te ga se! Čak i da dođete do početka jeseni, držite se tog zraka, ne dajte mu da ode. Verujte, taj zrak znači mnogo više.


Ne predajte se jeseni života.
Pustite Sunce unutra!

Friday, September 18, 2009

Društvo

Ranije sam znala da je sociologija nauka o društvu. Ipak, to je neko opšte znanje, opšti podatak koji bi svako morao da drži u malom prstu.
Međutim, u trećem razredu srednje stručnih škola i u četvrtom razredu gimnazije, učenici dobijaju mnogo opširnije definicije. Recimo, jedna od njih je da je sociologija opšta, osnovna i teorijska nauka o društvu.

Takođe, postoje i definicije o društvu. Jedna od tih je da je društvo trajna i uređena celina društvenih delovanja. Ipak, šta je društvo? Kakav pojam formiramo o društvu tokom godina?

Verujem da društvo kreće od malih nogu, tj. da je društvo skup drugara. Pošto se družimo sa društvom. Kroz godine, naše društvo postaje sve veće. To je društvo iz ulice, iz škole, pa iz grada, i na kraju društvo u državi. Dolazi se do jednog sveobuhvatnog trenutka kada počinje shvatanje pojma društva. Društvo jedne države je pokretač te države. Takođe je i kičma, pošto je održava stabilno (naravno, uvek je diskutabilno koliko). I tako, postoji društvo koje ne traje mnogo kao celina. Uvek postoje različiti segmenti društva, kao što je kultura, politika, ekonomija i opet se sve podeli na mala društva, kao društvo iz kraja.

U tom nekom malom društvu, neka osoba je verovatno poželala kao mala da uđe u istoriju, da bude poznata. Da ljudi govore o njoj i da je gugluju. Možda zvuči smešno, ali postoje osobe koje to priželjkuju. Osobe kojima je stalo do toga da jednog dana vide svoje ime pored nekog njihovog dela. To je prokleto u ljudima, ta potreba da se veliča i hvali.

Tako je neki dečak maštao da otkrije lek za rak, neka devojčica je priželjkivala da bude poznata glumica, dok je grupica smušene dece vredno učila i radila da bi bili veoma uspešni državnici. Sada, taj dečak je neki profesor koji je veoma slabo plaćen, devojčica još ponekad peva pod tušem, dok je grupica bez posla. Svi oni žale onaj trenutak kada su im se snovi raspršili u stvarnost, a ništa više ne boli nego kada samog sebe izneverite...



Volela bih da ljudi shvate da svet nije tako crno-beli. Kao što nije ni društvo. Sve je to šareno, ima svakakvih boja, specijalnih nijansa. Kao što ima i različitih temperamenata, karaktera, sklonosti, afekcije itd. I svi mi činmo to društvo, taj svet. Svi dajemo doprinos, svi se trudimo, svi gradimo, svi rušimo, svi padamo, ali svi i ustajemo.

I svi ulazimo u istoriju jer se sociologija bavi društvom kao celinom društvenih pojava.



Svet je lepši kada je šaren...


Monday, September 14, 2009

Gde?

Šta je sreća?

Sreća je imenica pre svega, i to apstraktna.
Ako želimo da se odmaknemo od gramatike, možemo i filozofski da posmatramo. Sreća je znanje, sreća je umerenost, sreća je pravičnost i tako dalje.
Ipak, najbolje je filozofirati, jer, filozof može biti svako ko ima papir i olovku. Sreća je nešto što se ponavlja nekoliko puta u različitim situacijima i različitim intenzitetima. Sreća može nastati spontano ili je možemo dugo iščekivati.

Sreća. Za neke je to nedostižno, barem tako kažu. Pitanje je da li se oni dovoljno trude. Ponekad je potrebno zasukati rukave i posegnuti za srećom, pokušati je uhvatiti i uživati u tim trenucima.

Recimo, pre skoro nedelju dana sam se vraćala kući iz škole. Bilo je već oko osam, što znači da je bio mrkli mrak. Krenula sam jednom ulicom koju baš ne volim iz sigurnosnih razloga, ali sam shvatila da je to najbrži put do kuće.
Dok sam tako hodala i gledala sve ljude veoma sumnjičavo, videla sam jednu mačku. Međutim, mačka nije sedela i prela, nego je bila nekako čudno savinuta i tako je spavala. Baš sam pomislila kako je to najčudnija stvar što sam danas videla, kada ono...

Jedan čovek, očigledno beskućnik, je klekao na kolena ispred jedne kuće. Iskreno, veoma sam se uplašila, jer ne bih znala da odreagujem ako mi se nešto desi. Trudila sam se što više da se držim svoje strane ulice, ali znatiželja je bila nekako jača od mene. Svom snagom sam se trudila da ostanem na svojoj strani, ali isto tako i da provirim da vidim zašto taj beskućnik kleči sa podignutim rukama.

Kako sam prilazila sve bliže, čula sam glasnu muziku. Ubrzo sam videla i tog čoveka kako radosno posmatra čoveka iz rešetke. Bilo mi je veoma neobično što je jedan čovek dozvolio beskućniku da kleči na pragu njegove kuće dok dotični uživa u glasnoj muzici.
Muzika je bila, ne znam, neka pesma, kao turski melos, u svakom slučaju, zvučalo je kao iz serije Zabranjena ljubav.
Čovek je pao u sevdah. Bio je srećan. Mahao je i dizao ruke najviše što je mogao. Uopšte nije bio umeren, niti se trudio da uskraćuje sebi radost ponašajući se po moralnim principima.
Dočekao je sreću i uživao u njoj.

Eto, koliko često usuđujemo ljude po spoljašnjosti, a zapravo bi trebalo da naučimo ponešto od njih. Recimo, kako se uživa. Kako se stvara trenutak sreće. I kako ga sačuvati.

Imamo mi mnogo toga da učimo. Jer, sreća je uvek tu, samo je ne vidimo.





Sunday, September 6, 2009

Zločin bez kazne

Zašto ići u rat?
Zaista, zašto?

Tražila sam dobre razloge da bih sebi opravdala zašto je u redu ići u rat.

  • patriotizam
Pre svega, ovo je još koliko-toliko razumljiv razlog. Previše volite svoju zemlju, pravi ste rodoljub i mislite da je vaša dužnost da branite zemlju. I idete uz vetar, i borite se i patite, ali sve za zemlju, ne? Nijedna suza, kap znoja ili krvi nije ništa ako to radite u ime domovine i za domovinu.

A, u isto to vreme, oni koji su započeli rat, sede u udobnim foteljama, ispijaju pića i ponekad se grohotom nasmeju. Jer za njih nema krize, hladnoće, gladi, izgubljen prijatelj i saborac. Domovina koju oni spominju, ta presveta otadžbina je samo paravan za njihove sumnjive radnje.

Nekako nalazim to žalosnim. Borite se i mislite da to radite za bolje sutra, a zapravo možda ni ne dočekate to bolje sutra. Ili uopšte sutra.

  • nezadovoljstvo životom

Sve je propalo, propalitet ste i šta sada? Treba vam idealna prilika da se vratite u okrilje društva, da nađete vaše mesto pod sunce? Hajde u rat!

To su krajnje očajne duše koje tumaraju po hodnicima samoće u nadi da će naći spas. Obično su to ljudi koji su zaista sve izgubili i logično rešenje je da odu u rat jer smatraju da ne mogu i da nemaju više šta da izgube.

Žalosno je društvo u kojem živimo kada je to vrhunac, slava. Još bolje ako se vrati ranjen, onda je ta osoba naš idol. To je tragedija, kraj, propast. Dno dna.

  • pogani oportunisti

Eh, da, postoje i takvi ljudi. Njima nije stalo ni do zemlje koju brane ni do vraćanja u društvo. Oni samo traže profit, žele da izvuku maksimalnu korist za sebe i da steknu slavu na tome. Ne znam ni šta da kažem o tim ljudima, previše su ljigavi da bih trošila više reči na njih. Bogatiti se na tuđoj nesreći... To dovoljno govori, ne?




Znam, nisam otkrila toplu vodu. Niti sam dovela do neke revolucionarne ideje za rešavanje tog problema. Samo sam htela sama sebi da pojasnim taj psihološki momenat kada neko želi da ode da ratuje. Ne mogu reći da mu fali nešto u glavi, nemam to pravo. Isto tako sam svesna da će ratovi uvek biti prisutan faktor i indikator u našem društvu.


I dalje će nekoj majci srce da se cepa kada joj donesu sina na ruke, neki otac će da okonča život jer oseća krivicu, neki će godine proplakati, dok će neki proklinjati, a ljudi će u neverici da drže ruke na njihova razjapena su. Svi ćemo se i dalje čuditi.
Ali, dokle ćemo se isčuđavati?



Legends Of The Fall je poslužio kao inspiracija.

Tuesday, September 1, 2009

3.


SREĆAN ROĐENDAN, BLOŽE!

Ovo je treći rođendan, i bez obzira što sam zakasnila jedan dan, srećan rođendan i dalje. I bilo ti srećnih još par rođendana!


Thursday, August 27, 2009

Ivana, you suck!

Mislim da smo uveli kablovsku kada sam imala tri godine.
Prva stanica je bio Cartoon Network, druga Fox.
Stalno sam bila u dodiru sa engleskim. Kada sam imala pet godina, krenula sam na časove engleskog. Sve sam to znala što sam tamo učila, tako da sam vremenom odustala od toga.
I zato mi je trebalo devet godina kasnije da konačno naučim šta je rectangle. Neke stvari odbijam da naučim. Imam još takvih bisera.
U šestom razredu sam krenula na neke časove u pravu školu jezika. Bila sam najbolja u grupi, a bilo mi je žao tog novca. I odustala sam posle godinu dana.
Sledeće godine su me upisali kod jedne profesorice što predaje engleski u filološkoj školi. Od onda idem kod nje. I mogu skoro ponosno reći da ništa nisam naučila. Jer mi nije bitno. Ne bih znala reći zašto, ali mi nije bitno.
Kada sam upisala gimnaziju, dobila sam prilično strogu profesoricu. Tu sam se malčice uozbiljila, počela sam da učim nove i nepoznate reči, ozbiljnije sam shvatala gramatiku itd.
I sada treba da polažem jedan test, CAE. Trenutno radim skriptu, pripremam se i svakim zadatkom sve više očajavam kako sam glupa. Nekoć sam htela da budem profesor engleskog jezika i književnosti. Nekoć sam mislila da znam engleski. Nekoć sam htela da radim u diplomatiji i da se savršeno služim engleskim jezikom. Nekoć, naravno.

Sada ne mogu ništa više od toga. U stvari, mogu samo da očajavam.
Uspust, evo jedan test za vas - ovo su frazalni glagoli. Budite iskreni prema sebi i pogledajte koliko ih znate, odnosno, koliko vam je njihovo značenje blisko. Uživajte!

- act up, beat up, blow up, board up, bone up, bottle up, break up, brick up, bring up, brush up, build up, bundle up, burn up, butter up, button up, buy up, chalk up, check up, churn up, clam up, clean up, clear up, cloud up, clutter up, come up, conjure up, cough up, cover up, crack up, crank up, curl up, cut up, dirty up, dish up, divide up, doctor up, doll up, dress up, drum up, dry up, eat up, end up, fatten up, finish up, fix up, fog up, follow up, fork up, foul up, freshen up, frost up, gather up, get up, give up, goof up, go up, grind up, gum up, hang up, heat up, hush up, jack up, jam up, keep up, knock up, limber up, line up, litter up, live up, liven up, lock up, look up, make up, mark up, mess up, mix up, muss up, muster up pack up, pay up, pick up, polish up, pop up, pretty up, prop up, pucker up, puff up, pull up, pump up, push up, put up, queue up, rack up, rake up, rear up, rev up, ring up, rip up, roll up, rough up, save up, scoop up, scrape up, screw up, scuff up, serve up, sew up, shack up, shake up, shape up, shoot up, show up, shrivel up, shut up, sit up, size up, slip up, slop up, slow up, smarten up, smash up, snap up, soak up, sober up, sop up, soup up, speed up, split up, spring up, spruce up, stack up, stand up, start up, steal up, steam up, step up, stick up, stir up, stock up, stop up, straighten up, strike up, string up, sum up, swallow up, swell up, take up, team up, tear up, throw up, tidy up, tie up, tighten up, tool up, touch up, track up, trip up, truss up, tune up, turn up, use up, wait up, wall up, warm up, whip up, wind up, wipe up, wise up, work up, wrap up, write up.


Saturday, August 22, 2009

Wedding Day S.U.C.K.S. (Suffering, Umbrella, Comb, Kiss, Smor)

Postoje par stvari koje baš mrzim. Da, mržnja je teška reč, ali je ovde sasvim opravdano da je iskoristim. Mrzim leto, bazene u rodnom gradu i okolini i venčanja. Uuuu, zamislite letnje venčanje kraj bazena? Ne bi to bilo kao ostvarenje mojih snova?!

Nego, pisala sam o mržnji prema letu, verovatno se svugde provlači kao lajt-motiv. Što se tiče bazena, verovatno sam negde spomenula. Trenutno je najbitnije venčanje.

Ah, venčanje. Sveti obred u kome dve osobe stupaju pod jedan krov pred njihovim najbližima. Izjavljuju večnu ljubav. Otvoreno iskazuju emocije. Pripremaju se da zaplove u more sreće, radosti, ljubavi, vere i nade.

Wrong. Wrong. Wrong. WRONG.

Možda je mladencima tako. Naravno, to je njihov dan, hoće da sve bude savršeno itd. Ali, realno, ne znači da će sada sve da bude u redu, da će teći med i mleko. To nije realan život, to je Barbi život. Ali, onih lepih Barbika sa kojima sam odrastala, ne ove nove šugave i ružne.

Nego, da se vratim temi. Ne volim da idem na venčanja i svadbe (postoji razlika) iz sledećih nekoliko razloga:

1. Uparenost

Svako ima nekoga, svi se vole, svako želi da priča sa svakim. Aaaaa, previše svak-raznoraznih nastavaka. Uglavnom, svi se toga dana prisećaju ili svog venčanja ili svih srećnih i zaljubljenih trenutaka. I, naprosto, to je krajnje loša atmosfera za ljude koji nemaju nikoga, tj. nemaju drugi deo svoje ličnosti.
Prvi razlog me dovodi do drugog, a to je...

2. Nema teme

Bez obzira što imam 18 godina, ljudi ne znaju kako da se postave prema meni. Ne mogu da razgovaraju sa mnom kao sa detetom, a ne mogu ni kao sa odraslom osobom. Tada mi je najgore, jer ispada da sam mentalno ograničena osoba, da ne znam šta se dešava u svetu oko mene i da sam toliko propalitet da kada odem kući treba da se prekrijem i nikada više ne napustim svet mog kreveta. E, to je stvarno odvratno.

3. Rođaci

Ovaj razlog je sličan prethodnom. Naime, pojavljuju se rođaci koje dugo nisam videla. I tada kreće masa gestova, mimika i tri najgluplja pitanja ikada. Hvataju me za kosu, uši, obraze, govore kako sam porasla. O, Bože... Ipak, to nije najgore. Aaah, teško mi je da pišem o tome, skoro se onesvestim. Ali, biću hrabra. Kreću sa pitanjima i odgovorima, FAQ. Baš je fak.

- Kako si narasla! Koliko imaš godina?
A, stvarno, dobro je! U koju školu ideš? Koji razred?
Super, to je baš dobro. Šta ćeš da upišeš? (postoji dva odgovora)
Ne znaš? Pa, dobro, pametna si, smislićeš nešto/To ćeš da upišeš? Odlično, srećno!
Pozdravi tvoje!

Fuj, fuj, fuj! Mrzim to, zaista. Uostalom, ako sam pametna, zašto ne pričate sa mnom?!

4. Stolovi

Nekako se uvek dogodi da budem jedina osoba mog godišta, plus-minus pet godina. Ne znam kako mi to pođe za rukom, ali dobro. I tako sedim za stolom gde su deca do 13 godina. Super. Stalno me vuku i zapitkuju nešto, pošto sam ja njima tamo najkul osoba. Jej!
Na kraju, kada se sprijateljim sa njima, shvatim da to i nije tako loše, ali ipak, i dalje boli što sam uvek za tim stolom...

5. Muzikaaaaa

Da, biću jako kratka. Znači, u našem narodu bez narodne muzike nema veselja. Mislila sam da bez alkohola nema veselja, ali, dobro, opet nisam u pravu. E, da, čekam svadbu sa rok muzikom. Ne, iščekujem. Veoma nestrpljivo.

6. Neobično?

Ne daj Bože da se razlikujem po obući/odeći. A uvek se razlikujem, jer se moj mentalitet razlikuje od ostalih. Tako da, uvek me gledaju kao da sam pala sa Jupitera, što je ponekad u redu, ali vremenom dojadi. Zapravo bih trebalo da gledam ja u njih, a ne obrnuto. Malodušnici.

7. Doček

E, to stvarno mrzim! Sve oči uprte u tebe, ne znaš kako da odreaguješ, smeješ se nervozno... Odvratan osećaj. Kao i čestitanje. Na čemu čestitam? Što su napravili svadbu od milion ljudi i što su neverovatnu cifru spiskali na sve? U tom, slučaju, čestitam! Nema tu čestitanja zbog ljubavi, oni se svakako vole, ne?

Eto, gotova je moja lista. Moram da se zahvalim mojoj prijateljici koja je danas otišla na bojno polje uprkos svemu. Ona mi je bila inspiracija.



Ivana, ovo je za tebe!

Miran san

Tako je lepa subota danas. Gledam kroz prozor i vidim plavo nebo prošarano belim oblacima. Taj prizor me tera na spavanje, tako mekano i udobno deluje. Ni ne treba pokrivač, samo jedan jastuk za glavu. Imam osećaj da bih mogla da zaspim na vreloj zemlji dok vetar duva u zaleđini kuće. To je oduvek moj san. Da se maksimalno opustim, da zaboravim na sve brige. Želim da slušam neke lagane note u pozadini, možda neko svira gitaru; ne želim da slušam mp4 kako reprodukuje pesme. Želim da uživam na travi, da spavam slatkim snom, snom pravednika.

Još više volim da otvorim prozor leti, kada je jako sparno. Otvorim prozore, podignem roletne, zavalim se na krevet, namestim jastuke i razmišljam. Taj put ni ne treba muzika, sama ta tišina deluje veoma blagodetno. Opet, hedonista sam, uživam u svakom trenutku.

I otprilike sada taj mehurić pukne. Ne mogu to da imam. Znate zašto?

Zato što živim u prokletom gradu, u odvratnom kraju gde ljudi pljačkaju, obijaju se kuće, krade se u sred bela dana, ma i puca se drugima u nogu u sred bela dana! Idila! Naprosto, poželim sada da legnem na dvorište, nikoga nema kod kuće. Savršeno, zar ne? E, nije! Zato što onda moram da zatvorim sve prozore i da pokušam da se ne trzam na svaki čudan šum, zvuk iz ulice itd. Uglavnom, više premrem od straha nego što uživam.

Isto tako, uveče ne mogu da otvorim prozor i podignem roletne. Pošto idioti se šetaju ulicom, viču svašta, pevaju svašta, čak se i potuku. Naravno, zaboravila sam da spomenem da mi prozor izlazi na ulicu. Znači, mnogo je dobar vazduh, nimalo zagađen ili tako nešto, Bože ne.
Zato volim da odem kod rođaka, oni žive na drugom spratu, mogu slobodno da dišem. Kakvo olakšanje.

Eto, samo sam htela da pokažem koliko mi je ugrožena sloboda činjenicom da živim u ovoj državi. Sada je neko zvonio na kapiji... Štrencula sam se.



Tuesday, August 18, 2009

Everything he does is magic

Dobro jutro.

Zaljubila sam se? Ne mogu to baš nazvati nekim zaljubljivanjem, više je to bolest, neka opsesija. Naime, svake godine se ja barem dva puta zaljubim u neku poznatu ličnost. Saznam sve o njima što je dostupno na Internetu, njihove uloge proučim, muziku detaljno prostudiram itd. I onda dolazi trenutak kada iz tih osoba izdvajam ono što je sjajno i pravim nekog imaginarnog muža za sebe, što je bolesno.

Da, u ovom periodu se ponašam kao šiparica, kao tinejdžerka kojoj su se tek izbacile bubuljice, a ubila bi za koncert Tokio Hotela. To je mnogo loše...

Uglavnom, da već kažem na koga sada balavim, najblaže rečeno.
Džejson Sigal, većini poznatiji kao Maršal Eriksen iz serije How I Met Your Mother.
Moram da priznam, prvo mi se Ted svideo iz te serije, nekako sam se povezala sa tim večitim jadnikom i romantikom. I onda sam videla tog lika, ogromnog tipa koji se poprilično smotano bori za svoje mesto pod suncem.

Ovo je prvi put da nisam vadila deliće, nego sam napravila simbiozu. Lika i glumca koji tumači tog lika.

Volim muškarce koji su visoki, kojima se vidi radost u očima, i koji imaju lepa usta. Takođe, kovrdžava kosa nije na odmet, a može i obična, lepo ošišana. Treba da bude opušten, a i da se trudi, da ima san za koji živi, da se bori za ono što voli da radi. Trebalo bi da ima neka malo neobičnija interesovanja i da ga ni u jednom trenutku nije sramota njegovih detinjastih ideja.

Može da se bavi sportom, mens sana in corpore sano. Treba da bude pametan i duhovit. Ne duhovit da zna da ispriča vic, nego, da se u datom trenutku može pozvati na neku rečenicu, napraviti sarkastičnu opasku ili interesantan osvrt. Treba da voli svim srcem. I da grli. I ljubi, naravno. Treba da bude savršen, očigledno. I previše idealističan...



I da li on postoji uopšte?




Wednesday, August 12, 2009

Slika i prilika

Nikada neću biti kao mama!
Ja neću biti kao ti tata!
Mene moja deca neće mrzeti...

Laž. Laž. Laž. Laž. LAŽ.

Krenimo od biologije. Zapravo, genetike. Vi ćete biti kao vaši roditelji, kraj bilo kakve diskusije. Ipak, vaši su geni u pitanju, ako ništa drugo, fizičke osobine su im zagarantovane. Tako da, okanite se tih praznih tinejdžerskih rečenica iz loših komercijalnih tinejdžerskih američkih filmova.

Psihologija. Uloge, učenje po modelu itd. Jednostavno, ako odrastate u porodici gde tata pere suđe, a mama popravlja cevi, shvatićete da nema muških i ženskih poslova. U slučaju da ste vaspitani veoma liberalno, tome ćete i vi težiti. Čak ćete razviti, odnosno, poprimiti iste grimase vaših roditelja ili ćete se na isti način ponositi svojim detetom, koristeći iste rečenice prilikom toga. Ne možete pobeći od okoline, očigledno.


Ponekad samu sebe uhvatim kako sam pljunuta mama dok grdim brata ili kako sam isti tata dok slušam neke ljude. I mrzim sebe jer želim da budem nešto novo, da izmislim novi način, da budem skroz drugačija osoba. Zapravo samo sebe zavaram, kao i većina.

Imaću iste bore od smejanja kao moja mama, biću isto toliko nervozna kao moj tata, podržavaću muža dok grdi decu kao što moji roditelji rade. I deca će me mrzeti jedno vreme. Tada ću znati da sam apsolutno dobar roditelj. I da će moja deca odrasti u takve ljude. I imaću fino vaspitane unuke.


Cats in the Cradle

A child arrived just the other day,
He came to the world in the usual way.
But there were planes to catch, and bills to pay.
He learned to walk while I was away.
And he was talking 'fore I knew it, and as he grew,
He'd say, I'm gonna be like you, dad.
You know I'm gonna be like you.

And the cat's in the cradle and the silver spoon,
Little boy blue and the man in the moon.
When you coming home, dad? I don't know when,
But we'll get together then.
You know we'll have a good time then.

My son turned ten just the other day.
He said, Thanks for the ball, dad, come on let's play.
Can you teach me to throw? I said, Not today,
I got a lot to do. He said, That's ok.
And he walked away, but his smile never dimmed,
Said, I'm gonna be like him, yeah.
You know I'm gonna be like him.

And the cat's in the cradle and the silver spoon,
Little boy blue and the man in the moon.
When you coming home, dad? I don't know when,
But we'll get together then.
You know we'll have a good time then.

Well, he came from college just the other day,
So much like a man I just had to say,
Son, I'm proud of you. Can you sit for a while?
He shook his head, and he said with a smile,
What I'd really like, dad, is to borrow the car keys.
See you later. Can I have them please?

And the cat's in the cradle and the silver spoon,
Little boy blue and the man in the moon.
When you coming home, dad? I don't know when,
But we'll get together then.
You know we'll have a good time then.

I've long since retired and my son's moved away.
I called him up just the other day.
I said, I'd like to see you if you don't mind.
He said, I'd love to, dad, if I could find the time.
You see, my new job's a hassle, and the kid's got the flu,
But it's sure nice talking to you, dad.
It's been sure nice talking to you.
And as I hung up the phone, it occurred to me,
He'd grown up just like me.
My boy was just like me.

And the cat's in the cradle and the silver spoon,
Little boy blue and the man in the moon.
When you coming home, dad? I don't know when,
But we'll get together then.
You know we'll have a good time then.



Gledajući svoju omiljenu seriju, naletela sam na ovu pesmu, odnosno, proguglovala sam je. Eto, korist od stalnog gledanja jedne epizode.

Wednesday, August 5, 2009

0+


Za čitanje i razumevanje ovog posta, morate da slušate ovu pesmu čim krenete da čitate prve redove. Nije ništa obavezno, ali daje jedan fin šmek celom postu (uostalom, svi junaci iz serija uvek imaju neku pozadinsku muziku u ovakvim situacijama).

Polako se bliži kraj avgusta. Da, znam da je početak, ali pošto kraj i početak godine računam po školskom kalendaru, ovo su kao prve nedelje decembra.

Pre svega, naputovala sam se. Dobila sam inspiraciju za ovaj post dok sam putovala kod drugarice u Kikindu. Naime, išla sam u Sloveniju, Dansku, Češku i Slovačku, a proletela sam iznad par zemalja. Takođe sam išla i po zemlji, na turnire i u posete prijateljima. Svaki put kada sednem u autobus/voz/šinobus, preplavi me neki osećaj sreće, ispunjenja, jer znam da sam sve to sama postigla. Izborila sam se za svoje mesto u debati, društvu i svetu oko mene.
Gledajući unazad, još sam uvek nesvesna koliko sam postigla ove godine.

Naravno, pored toga što imam do sad najveći uspeh u školi, veće mi je zadovoljstvo što sam bila izabrana za Dansku, što sam pobedila na debatnom turniru i što sam proglašena prvim govornikom. To je moj materijalni dobitak, ma koliko čudno zvučalo. Kao posao u koji sam ulagala dosta toga i konačno dobijam onu veliku, odavno zasluženu platu.

Kada smo kod dobitaka, upoznala sam mnogo divnih ljudi. Znam da skoro u svakom gradu imam prijatelja. Znam da bi za neke prijatelje uradila sve što treba. Pitala me je jedna prijateljica kome bih pomogla od prijatelja da sakrije leš. Nisam znala da odgovorim, jer bih to uradila za dosta ljudi. Ima neke osobe koje više cenim, neke manje, ali na kraju dana znam da postoje i da su tu.

Eh, da, bila sam voljena i volela. Nikada na romantičan način, naravno. Dugo već nisam bila zaljubljena, i iskreno, ne znam da li je to dobro ili loše. Ne igram za drugu ekipu, niti sam osoba koja mrzi veze. Jednostavno, nisam dovoljno zrela, ne trudim se ni najmanje, ne želim da budem u vezi. Za sada. Uostalom, znam da ću uvek biti voljena i da ću voleti, makar moju porodicu. A, i to je nešto.

Još nešto - mrzim logiku! Ne znam šta ću da upišem! Ne znam da li ću da položim neke ispite! Neću ići na more! Ne izlazim u klubove!

Eto, dobili smo uvid u proteklu godinu. Smatram da je ova godina iznad nule na skali. Sve zavisi kako je kome okrenuta ta skala, da li je taj prostor pozitivan ili negativan. A meni je konačno na pozitivnom!






Tuesday, July 14, 2009

Važi...

Ovo mi teško pada... Da napišem nešto što bi bilo idealno i čime bi se mojih par čitalaca zadovoljilo. Ali, realno, pošto niko ne čita ovo, konačno imam priliku da stavim sve na papir. Možda bude manje zbrka u glavi, tj. možda pronađem rešenje.

Površinski kop

Vreme me užasava, blago rečeno. Nedelju dana je ledeno vreme, ne postoji dan kada nije padala kiša, a ova nedelja je uvid u situaciju u paklu.
Naravno, pošto sam prokleti meteropata, sada patim, kao što sam i celu prethodnu nedelju patila. Ali neću da pijem lekove, barem ne stalno, jer je to loše. Pre svega, imam samo 18 godina, a osećam se kao da imam 118. Ne treba mi još hrpa lekova da bih imala propusnicu za gerontološki.

No, previše lupetam, jer me i sada boli glava. I muva me njaka. Insekti me ovih dana izluđuju... Ne mogu da spavam redovno. Sanjam gluposti, i to teške. Smrti prijatelja, scene iz HP, rituale i to neke ekstremno čudne. Žalosno, ponekad sam srećna kada ne sanjam.

No, tu je negde i vozački koji sam pala apsolutno nepravedno, ali mi se opet ne objašnjava zašto. Nisam sigurna da ljudi shvataju uopšte to.

Dubinska okna

Eh... Prijatelji, samoća, fakultet, roditelji, NEUSPEH.

Baš me mrzi da objašnjavam, ali, daću sve od sebe. Što se tiče prijatelja, jednostavno je. Želim da ih vidim i želela bih sve da vidim. Ali to nije moguće. I onda imam osećaj da ih gubim, ali ih mnogo volim i krivo mi je što ne mogu svima da se posvetim na jednak način. To takođe boli. I još me više boli što neki ljudi idu na fakultet, što moj prijatelj ne dolazi na kamp i što je sve tako jadno.

Samoća, prikladno. Leto je, svi idu na more, sa dečkom ili devojkom. Mogu reći, ponosno, tokom godine mi ne smeta što nemam dečka, ali, kada imam malčice više vremena, onda mi počinje blago smetati. Ne izlazi mi se iz kuće jer se na svakom ćošku neko hvata i uživa u čaroliji leta. Blah...

Fakultet je nešto što me guši, ali ne metaforično. Dilema milion, rešenje nijedno. Da li da idem, da li da se trudim uopšte, ako odem, da li da studiram u zemlji itd. Najveći problem je šta da studiram, jer, ne bih da pogrešim. I upropastim sebe.

Roditelji vide da sam potištena, ali, moraju da budu roditelji, očigledno. Gnjave i smaraju jer ja imam raspust, a oni nemaju. Ponekad bih volela reći da mi je jako žao, ali, oni koji se trude imaju raspust. Naravno, to nije tačno, ali kada udaram tako nisko, jasno je kakva situacija ume da bude.

I na kraju, lajtmotiv ove jadikovke - neuspeh. Jednostavno, to je nešto čega se mnogo bojim, i sveprisutan je, ovog raspusta pogotovo.

Iako znam da niko neće pročitati ovo, možda mi jednom bude lakše.

Kul.

Monday, June 29, 2009

Dima

Dima, u zdravlje!
Ne mogu da verujem da se sutra udaje Isa za onog kretena Damjana!
Šime, smanji doživljaj. Tako je moralo da bude... Nemoj nešto da pokušavaš, gledam te!
U pravu si... Prošao je taj voz, nema više čemu da se nadam... Osim...
Ne, Šime, ne! Ne, ne, ne! Zaboravi na Milu! Ispalila te pre tri meseca, ako je vidiš, ispaliće te opet. Izvini, najbolji si mi prijatelj, ali, ne budi idiot, molim te!
Ah, valjda imaš pravo. Valjda.

Namestili ste kravate?
Da, Damjane, jesmo. Šime, moram da otrčim do auta, pravi društvo Damjanu.
Eeeeee, ček... Ode. Nego, mogu nešto da te pitam, u poverenju?
Da, naravno.
Znači, na vašoj vereničkoj zabavi sam video jednu devojku, zove se Mila i ona...
Mila?! Da, znam je, ako na to ciljaš. Ona je prijateljica moje sestre. Zašto?
Ozbiljno? Pa, ovaj, pričali smo, i ovaj, onda je ona otišla, pa je ostavila jaknu, tj. otišla
je, a jakna je bila kod mene i... Hoću da joj vratim jaknu.
Naravno... Dolazi ovde, znaš?
Dolazi?! Mislim, dolazi? Baš dobro, taman da joj uzmem broj da bih joj mogao vratiti tu jaknu.
Da... E, čujem Dimu, ostavljam te i idem polako u crkvu. Znaš, Isa je veoma nervozna ovih dana, jedva čekam da venčanje prođe!
On čeka...
Šta si rekao?
Rekao sam sigurno čekaš. Vidimo se!
Vidimo se!

...


Ceremonija je bila divna... Idem da se ispovraćam od prevelike ljubavi.. Dima, rekao sam ti da sam saznao ko je Mila?
Ne, ne, ne! Zašto si budala? Šta ćeš sada da radiš? Molićeš je da izađete? Kleči ćeš na kolenima? Pisati tragična ljubavna pisma? Šta ćeš patetično da uradiš, Šime?
Ništa, naći ću je.
A kako, ako mogu da te pitam? Gužva je, i to poprilična.
Znam kako...
Šime, ne mikrofon! Ma daaaaaaaaaaaj!


Saturday, June 27, 2009

Izdaja samih sebe

Šta biste uradili da se sutra probudite i da saznate da je u toku noći umro član vaše porodice?
Kako biste reagovali da vas u sred dana pozovu i kažu da je član vaše porodice iznenadno umro?
Da li biste bili pribrani da član vaše porodice umre ispred vas?

Šta biste uradili?

Možete da požalite što ste bili u svađi i niste stigli da se pomirite.
Ili da se kajete što niste još jednom rekli volim te. Ili što se niste poljubili pre rastanka.
Ili što se par meseci niste videli.
Ili par godina.

Interesantno je što je svaki trenutak dragocen, a obično ga sebično trošimo. I ne marimo, niti se brinemo. Uvek ima vremena, zar ne?

Nema vremena, niti ga je ikada bilo, niti će ga ikada biti.
Postoje trenuci, životno bitni trenuci koje ne umemo da iskoristimo, nego ih bacamo u stranu, stvaramo prošlost, a budućnost dočekujemo žaleći te trenutke.



Zar nije sadašnjost najbitnija?

Monday, June 22, 2009

Granice?


Počeo je raspust i moje dokoličarenje. NE.
Naime, kada počne raspust, samo nastavljam učenje. Na primer, juče sam gledala dve emisije, jednu o Velikim jezerima u Severnoj Americi, a drugu o genijalnom mozgu jedne žene.
Iako su obe teme interesantne, druga će sigurno privući više različitih mišljenja.

Da li ste čuli za Laszla Polgara? Ne? Verujem, nisam ni ja do juče. U pitanju je mađarski psiholog koji je razvio teoriju da se geniji ne rađaju nego stvaraju. Za eksperiment su mu očigledno bila potrebna deca, i tako je on otpočeo eksperiment na prvom detetu, Žuži, odnosno, Suzani.
Njen otac je počeo da je podučava od malih nogu, a kasnije i njene dve sestre, Juditu i Žofiju (Sofiju).

Bio je veoma odlučan u nameri da napravi genija od ćerki. Suzanino interesovanje za šah je zapravo igra sudbine. Jednog dana je istraživala po fiokama i naletela na šahovsku tablu. Njen otac je bio amater, ali je dao sve od sebe da je nauči, i teoriju i praktičan rad. Uglavnom, ona je veoma rano postigla ogromne uspehe, kao i njene sestre koje takođe imaju genijalan mozak.

Naučnici su saznali zašto. Recimo, uzeli su običnog konobara. Svim ljudima je kapacitet kratkotrajne memorije sedam elemenata. Taj konobar je zapamtio čak 23 elemenata! Taj istraživač koji je pratio to, pitao ga je kako je uspeo. Ključ leži u tome što je on sva jela i pića vezao za osobu, za njen izgled. Znači, izvršio je najobičnije grupisanje i on je u kratkotrajnoj memoriji imao 7 grupa. Isto tako su sestre pamtile beskonačni broj igara i mogućnosti u šahu. Onda smo svi genijalci, jer svi imamo mogućnost da pamtimo 7 elemenata, zar ne?

Ne. Na MRI-ju je otkriveno da ona sve te kombinacije pamti istim delom mozga kojim pamti likove ljudi. Zapravo, vežbanjem je prilagodila mozak potrebama, tj. izvršila je neophodne modifikacije. Zato ona u tren oka povlači sve poteze i može u glavi da odigra partiju šaha.


Fascinantno. Znam da sam ja ceo dan oduševljena.

Do malopre, zapravo.


Pitala sam se šta je sa detinjstvom i pravom izbora. Naime, detinjstvo. Svakom detetu je potrebno vreme kada će da se igra ili da bleji, ne radi ništa i jednostavno uživa. Ako je ta žena dnevno učila i vežbala šest sati, nije joj puno ostalo za bezbrižnost.

Drugo, kada vas svaki dan šopaju nečim, vremenom morate da zavolite i da prihvatite to. Dajem lični primer; Išla sam na plivanje i mrzela sam ga. Sada, to je sport koji najviše volim. Vremenom sam se pomirila sa sudbinom, našla interesantnu stranu i zavolela. I to nije realna slika mene kao individue.


Na kraju sam dugo razmišljala. Jednog dana ću imati dete. Ali, kako da ga odgajam? Naravno, želim sve da mu pružim, ali dokle je granica mog mešanja kao roditelja i puštanja deteta da odraste samostalno i otkrije svet oko sebe.
A da vam to napišem kroz jedno pedeset godina?


Dokle?

Sunday, June 14, 2009

Mila

...

Percepcija? Kako misliš?
Realno, ti me vidiš samu, zar ne? Uopšte ne smatram da sam sama. Pogledaj okolo, svi moji prijatelji su tu. Tako, da, nisam sama.
Haha, valjda imaš pravo. Mila, pa, ko ti je prijatelj?
Vidiš onu devojku tamo, Isu? E, ona.
Isa?! I ja sam njen prijatelj, naravno i Damjanov, ali nju znam od ranije. Čudno, kako da te nikada nisam video na zabavama?
Nedavno sam se vratila u državu, malo sam lutala po inostranstvu.
Hoćeš da ti donesem piće? Šta piješ?
Applewhite roses.
Stiže!

...

Dima, nećeš verovati! Vidiš onu devojku tamo? Znači, žestoka je kučka, ali ima nešto u njoj što je tako zagonetno i što me privlači. Znaš, par puta me je spustila i sada bih već odustao, ali, kažem ti - ima nešto!

...

Mila, izvoli. Izvini, možda je direktno, ali, čime se baviš?
Hvala... Još studiram, da budem iskrena. Doduše, ovo mi je drugi fakultet, ali, više mi leži nego prvi.
Hmm, koji je prvi?
Arhitektura, a drugi pravo. Nekako, odustala sam od arhitekture veoma brzo.
Pravo? Zbog čega baš pravo kao drugi?
Šta ja znam, možeš više da sediš i bolje da jedeš. Hahahah, dobri razlozi.
Hahah, u pravu si (Bože, trebalo bi da prestanem da se pravim da sam duhovit..).
Hehe... kada smo kod prava, moram ići. Rano ujutru idem na voz i treba da završim sa poslednjim ispitom.
OK... Videćemo se?
Možda...
(trebalo je da je pitam da je ispratim! Idiote!) Na venčanju? (traži broj, traži broj, traži broj!)
Verovatno. Idem da se pozdravim sa Isom.
Mogao bih i ja, čekam me posao sutra. Hoćeš da te ispratim? (bravo, konačno pametna ideja!)
Ne treba, uzeću taksi.
Možemo da delimo. (daaaaaj, nemoguće da te uopšte ne privlačim!)
U redu. Samo da odem do toaleta i da se pozdravim, pa idemo. OK?
Važi. Čekam te.


...



Samo je jaknu ostavila, Dima! Znači, izgledalo je kao da me ignoriše. Otišla je, iskrala se da je ne bih morao pratiti kući ili deliti taksi sa njom. Ipak, i dalje je prokleto zagonetna i misteriozna i lepa! Pobogu, lepšu devojku nisam video. Znaš, interesuje me da li ću je videti na venčanju.
Ma, hoćeš, Šime. E, rekao ti je Damjan da ćemo obojica da budemo kumovi? Hehe, gde si kume broj 2?
Nije mi rekao, verovatno nisam ostao dovoljno dugo. Kum 2? A zašto si ti jedan? Nebitno. Sada me samo ona interesuje. Venčanje je 22. maja! Aaaaaaa još tri meseca!
Samo.
Samo?
Da, samo. Brzo će to. Hoćeš na pivo?