Thursday, February 26, 2009

Mrtvilo

Osećam miris mrtvila u mojim ustima...

Danima osećam. Ne mogu reći da miriše na smrt, jer je nikada nisam okusila. Ne mogu reći da je to miris leša, jer nikada nisam bila u prilici da to osetim.

Imam osećaj da mi se duša raspada u telu. Da ona izaziva taj osećaj trulosti. Zapravo, to raspadanje duše je samo posledica, kao što je osećaj mrtvila u mojim ustima posledica raspadanja duše.

Nemam nikoga, sama sam. Pri tome mislim na neke ljude koji su me napustili. To njihovo napuštanje čini moju dušu ispraznom. Pokušavam da ih pronađem, a oni to ne žele. Pred ostalim prijateljima nabacim osmeh i guram dalje iako nije sve tako sjajno. Dojadilo mi je da samu sebe na početku svakog dana ubeđujem da će taj dan da bude fantastičan, a istog dana mi probuše arteriju. Nije tako crno, doduše. Više je tamnosivo.

Pogrešno tumačim neke znake pored puta, pored kuće, pored života. Duša me boli što tako grešim i to konstantno. Imam čemu da se radujem i da uživam u svakom trenutku te sreće, ali u mojoj košnici od mozga uvek postoji onaj deo koji mora da mi upropasti sve. Koji mora da me podseti da mi ne cvetaju ruže, orhideje i jorgovani.

Volela bih da me neko sa vremena na vreme pita samo kako sam. Bez daljnjeg ispitivanja. Da me jedan dan niko ne ismejava zbog grešaka ili nekih postupaka, pogotovo manje inteligentnije osobe od mene. Da me neko zagrli i da ne kaže ništa, jer reči tada nisu potrebne. Da me neko pita nešto nevezano za školu i da ne smatra da ja ne mogu da dam običan odgovor. Da mogu da se vidim sa prijateljicom i da sedimo i samo gledamo u plafon znajući šta obe mislimo.

Želim da jedan dan provedem bez nerviranja. Bez mučnine koja se javlja tokom celog dana. Želim da osetim čisto lice kada ga prelazim sa dlanovima, ne zgužvano od lošeg sna ili istraumirano od nekih događaja. Želim da mučnina koju sada osećam i posledice stresa (kao loše varenje, srce, disanje) nestanu OVOG TRENUTKA. ŽELIM DA BUDEM NASMEJANA ZNAJUĆI DA SE DANAS NIŠTA LOŠE NE MOŽE DOGODITI I DA SE NEĆE DOGODITI IŠTA LOŠE. ŽELIM DA ŽIVIM PUNIM PLUĆIMA ZNAJUĆI DA SE NE MORAM BRINUTI ZA SUTRA.

ŽELIM DA SE MOJA DUŠA OPORAVI I DA NESTANU TI ODVRATNI OSEĆAJI, KAO I MIRIS MOJE POLURASPADNUTE DUŠE U MOM TELU.


F. Kafka

1 comment:

Tina said...

O, partneru. ...
Tako mi je bezveze kad se lose osecas. Ali znas da sam ja uvek tu (iako se ne cini da je tako vec par meseci) kad god ti zatreba neko.
Ne znam ko su te osobe sto su te "napustile", ali ko god da su onda nisu vredne tebe.
To sa aterijom i zubom, i mucninom. Sve sto mogu da ti kazem jeste da ce proci, kao sto sve eventually prodje..
I mozes da zivis svaki dan za sebe, i treba tako da bude, i da uzivas u svemu sto se desava.
I sama si rekla da nije sve tako crno, nego tamnosivo. A tamnosivo, je lepa boja i obe je volimo. I uvek ce i biti tamnosivo, jer ni previse belo nije uvek dobro, jer se vise razocaras kad nastupi crno.
Ne znam koliko si shvatila sta zelim da kazem. XD