Friday, February 13, 2009

Figura

Budna sam već pola sata. Osećam hladnoću dvorca rano ujutru kroz prozirne boje baldahina. Već par dana veje sneg. Prosipa se po vazduhu kao pšenica kroz proso. Ne mogu još da ustanem iz postelje. Ali me Sunce diže na noge, iako je previše hladno. Osećam hladnoću vode u sivom lavoru. I ne mogu da ustanem...

...


Zašto svi misle da sam ja samo figura? I moj posao je težak kao i onog seljaka na njivi ili čoveka koji ratuje zarad svoje zemlje, vere, porodice! Gospodo, ne mogu da Vam govorim kako da rešite to, iako moj prsten govori sve. Bejaše to dani kada je bilo tako. Međutim, dolaze dani kada ja govorim i kada moji podanici mene slušaju. Smislite novo. U suprotnom ne potpisujem. Ugodan dan, gospodo!


...


Trči, ali se ne može sakriti, gospo moja!
Ah, varaš se gospodaru! Zar ja, plemenita ličnost, da izgubim od jednog obično Erla?
Može trčati koridorima, koliko ti srce ište, ali, uhvatiću te!
Zar ćeš se usuditi... Uvek mogu podići haljine, a ti si i dalje spor, moj gospodaru!


...


Prvo osetih uzdah, a zatim i prst na mojim leđima. Išao je gore dole, milujući moja meka leđa. Čak i ispod toliko odevnih predmeta sam osetila.
Nisam mogla da funkcionišem, ipak, pred toliko osoba ja imam svoju reputaciju i dužnost. Nisam mogla sebi da dozvolim propust. Pobogu, ja sam ugledna osoba, osoba koju poštuju i cene, koju hvale i slave! Da spadnem na životinjski nagon? Da mu dotaknem šaku ili da odgurnem?
Odmakla sam se od njega. Pokušavala sam da saslušam Savet dok mi je on i dalje disao u vrat i povlačio prst po mojim leđima. Mislila sam da ću istovremeno da iskočim iz kože i da mu odrubim glavu. Kakva strast, a istovremeno i nepoštovanje...


...


Zar očekuješ da samo sedim mirno, veličanstvo?
Ne želim više da te vidim! Idi, gubi se sa mojih očiju, Erlu!
Gospo, umro bih bez Vas! Nijedan trenutak ne bih opstao! Zar želite da oduzmeti ribi vodu, ptici zrak, Mesecu Sunce?!
Trebalo je ranije da razmišljate! Dečije igre... Zar sam ja dorasla tome? Nisam ja bez razloga ja, lorde!
Gospo moja, znate da je moj duh podređen Vama. Ne potcenjujem Vas, veličam Vas! Znam da niste slepi u duši.
Eberte, ne mogu da prihvatim to! Svesni ste, isto kao i ja, da to nije moguće! Okanite se ludih i besmislenih zamisli!
Isabela, znate i sami, da ja nisam onaj koji potcenjuje! Molim Vas, stanite, smirite se! Dopustite da Vas uhvatim za ruku.
Berte, imam svoje dužnosti. Kako da budem odana jednom narodu kada ne mogu da dam sve od sebe da im pomognem?
Isa, ti si čovek. Spusti se, ne traži niko od tebe anđeoska dela niti reči mudrosti. Traže tebe. Isabelu, ne tvoju figuru, ne tvoje znanje. Traže tebe. Kao i ja, moja najdraža.
Gospodaru, ne mogu! Laka Vam noć, Erl!


...


Ležim u krevetu i noć ne može da zadrži svoju tminu za sebe. Sneg još uvek veje i osećam kako mi kosti trnu od hladnoće. Ali, ja sam Kraljica i tako mi svega, izdržaću i to.






2 comments:

S.W.C. said...

Da te ne znam ovoliko dobro, mislila bih da si napušena; inače, post je zanimljiv, intrigirajuć.. Da ne znam sigurno šta leži iza jednog odlomka, bila bih stvarno zbunjena.
Cool!:D

Tina said...

Hm.. Ovo mi deluje kao da je inspirisano "Procesom", i znam da nema apsolutno nikakve veze sa njim, zato i jeste samo mozda inspirisano.
I nisam znala da i ovo moze da proistekne iz tvoje glave, pa sada znam.. Ali svidja mi se.. Nekako je cudna prica. I bojim se da jos nisam potpuno shvatila tacno o cemu si htela da pises, jer verujem da i iza ovoga lezi neka tvoja skrivena poruka. Mozda se varam, i zato ocekujem objasnjenje vec u utorak. :)