Friday, October 17, 2008

Nar

Najgore što ti se može desiti da te sahrane mrtvog.

Naive 17. oktobar 2008. godine

Kada bolje razmislim, u pravu sam. To jeste najgore. Iako je sve to počelo kao nesvesno lupanje gluposti, pa se pretvorilo u sarkastične izjave, na kraju je dobilo svoje više značenje i duhovni smisao.

Evo, juče sam mogla da poginem, jedan šleper me mogao pokupiti. I, verovatno bi me sahranili mrtvu. Ali, ja danas ne bih bila živa, ne bih se smejala sa mojim prijateljima, ne bih osetila odvratan osećaj mučnine u stomaku jer sam nervozna i ne bih obukla svoje čarape na prstiće.

Ne bih došla kući i pogledala moj omiljeni crtani na Dizniju. Ne bih slikala telefonom svoju prijateljicu kako drži masu kutija lekova u kesi (ona je, kako volim da kažem, snabdevač svog sela lekovima - farmo-mafija). Takođe, ne bih se okretala oko sebe da vidim dečka koji mi se sviđa.

Ne bih sastavljala ingeniozne planove sa dva prijatelja, niti bih razgovarala sa profesorom o konkursu. Ne bih se iznervirala oko debate i gluposti pojedinaca. Ne bih se izgubila na času logike i kasnije osećala prezir prema profesoru i njegovim sentencama.

Ne bih došla kući i ušuškala se u krevet, a prema tome ne bih ni spavala snom pravednika. Takođe, juče ne bih gledala moju omiljenu seriju, ne bih jela hranu koju sam toliko dugo želela. Ne bih osetila toplinu moje postelje. Ne bih doživela da vidim da je jutros u petnaest do sedam još uvek bio mrak. Ne bih osetila hladan vetar na mom vratu.

Ne bih saznala veoma neprijatne vesti i ne bi mi se urušila slika o osobi koju sam volela. Ne bih videla višeg kustosa muzeja koji me je podsetio da nastavim porodično istraživanje. Ne bih jela Kiki bombone. Ne bih znala kada idem na intervju.

Ne bih slušala muziku sa mamom i ne bih plesala. Takođe, ne bih zaplakala u jednom trenutku. Ne bih bila besna na brata što je prekršio reč. Ne bih se izvalila na kauču dok sam čekala da tata završi razgovor. Ne bih ušla u moj dom.

Ne bih pričala sa mojom prijateljicom koja me je shvatila. Ne bih pričala sa prijateljom koji me je podržao. Ne bih ispravila prijateljicu i ne bih bila kučka. Ne bih se čula sa prijateljicom i dogovorila da se vidimo. Ne bih se setila svog prijatelja kome ću da plačem na ramenu čim ga vidim.

Ne bih rekla da je moj život serija koja se dešava u dugim epizodama. Zapravo, ne bih imala život.
Imala bih mesto u metalnom sanduku u mrtvačnici.

Najgore što ti se može desiti da te sahrane mrtvog.

3 comments:

Tina said...

Pa, dragi moj partneru, u pravu si.
I ne bih sada ti postovala ovaj post, ja ga ne bih citala, i ne bih pisala ovaj komentar.
Kada pogledas sa moje tacke gledista, ja bih bila nepotpunija osoba jer vise ne bih imala tebe za prijatelja(da te je pokupio kamion), ne bih sedela sa tobom, i zicala se za gumicu od tebe.
Love, peace and prosperity

S.W.C. said...

Hahah, ma neće te niko sahraniti živu! ;D

Marko Petresevic said...

Kako je covek umrezen. Ali, opet, nekada se osetim tako usamljeno... Ali se osetim. nekada kada negde stignem imam osecaj da sam bio... Zubima kidam zicu na gitari, a opet nekada tepam i milujem glasom... Nervira me sto sam deo univerzuma, ali nekada i ne... Scucurim se i velim: "I ja sam deo univerzuma." I pitanje je zbog koga, cega postojimo... Sta cemo ciniti? Ne treba razmisljati o tome, jer time terate sebe od sebe i druge od sebe... Treba istancano praviti red u haosu, i uvek cete biti tu... sta je smrt? A sta je zivot? Ni jedno ni drugo nema objasnjenje o poreklu... Sve se nastavlja... Tako da ni ta smrt ne dodje kao nesto strasno. Ne treba zuriti, to znam. Ne treba... Ali treba praviti haos, jos veci da bi napravili red... I onda smo valjda vecni... ;-)
ALI MI JE DRAGO STO SI TU! :D