Thursday, October 30, 2008

Neuro-seksualno zlostavljanje

NEURO - SEKSUALNO ZLOSTAVLJANJE


odrednica:
  • neuro-seksualno zlostavljanje

Neuro-seksualno zlostavljanje je u narodu poznato kao jebanje u mozak. Javlja se od jednom i nema određen vremenski period trajanja. Ima više tipova od kojih zavisi mentalno zdravlje čoveka, dužina neuro-seksualnog zlostavljanja i količina istog.

Istorijat

Primitivni lekari amateri i istoričari amateri nisu znali kako da zabeleže ili objasne ovu mentalnu disfunkcionalnost. Prve pisane izvore imamo iz V veka nove ere koje nam je izneo i napisao Afisus (Aphisus), istoričar-amater grčko-romanskog porekla:

... Bejah krenuo na put pokrštavanja sa mojim sunarodnicima. Najupečatljivija scena mi je bila dok smo čekali u ratnom logoru dok su se napolju branili od Germana. Stajah pored krevet našeg vojskovođe, Lefijata (Lephiat). Čovek je odjednom pao u krevet i počeo je da govori u stanju ludila. Ljudi su mu prilazili i tražili savete. On je u jednom trenutku skočio iz kreveta i počeo da trči kao magarac na vrelom kamenu. Tada je izašao napolje u najžešćem trenutku ratne borbe i poginuo je. Najčudnije je bilo što je imao osmeh na licu, izraz lica ispunjen zadovoljstvom...

Mnogo vekova kasnije, neuro-seksualno zlostavljanje je još uvek bilo nepoznato; ljudi koji su se nalazili u takvom stanju su bili spaljivani i bačeni sa planina. Društvo srednjeg veka je bilo još okrutnije, jer, čelni ljudi tog perioda su oštro kritikovali to mentalno stanje čoveka. Imali su stručan termin za to - Diabolum opus.

Tek u modernom dobu imamo saznanja koja nam jasno definišu problem i odlike problema. Zasluga pripada naučnicima Stratosu Egzberiju (Stratos Eggsberry) i Džejmsu Livingšou (James Livingshow). Godine 1956. su dvojica naučnika došli do zaključka posle dvadesetogodišnjeg rada i istraživanja na polju ove nepoznate bolesti. Nažalost, mnogo naučnici i dan-danas bezuspešno tragaju za lekom.


Tipovi

Postoji više istraženih tipova neuro-seksualnog zlostavljanja.

1) neočekivana i spontana reakcija - Felingov brojčanik

Dešava se odjednom i ne možete se snaći u toj situaciji. Najradije biste izašli iz vaše kože, što je zaista teško u nekim trenucima. Jedini lek koji malo pomaže je autosugestija, odnosno, govorite sebi da vi to možete i da će to brzo proći.
Posledice su se ne vide odmah, ali ostaju veoma dugo u vidu trauma.
Najčešće reakcije posle događaja su:
  • zabačena glava u znak očaja
  • plakanje
  • histerično smejanje
  • zabijanje glave u zid ili bilo koji tvrdi predmet
  • klonulost duhom nekoliko narednih dana, nedelja, meseci.

Traume koje se mogu javiti mogu čak biti opasne po život! Niz samoubistava ili tvz. nesrećnih slučajeva su izazvani stanjem rastrojenosti ili pomerene agresije čiji koren leži u neuro-seksualnom zlostavljanju.

2) očekivana, duga, trajna i zamorna reakcija - Tirsonova grobnica

Ovaj oblik je po dužini trajanja gori od Felingovog brojčanika jer je učestalija i kontinuirana. Međutim, nije zabeležna tolika stopa smrtnih slučajeva kao kod Felingovog brojčanika.
Kao što je ranije rečeno, ona duže traje i agresori se uglavnom smenjuju u pravilnom ciklusu. Osoba koja je izložena svakodnevnoj torturi, ona ubrzo počinje da se privikava na ovaj način života i za nju može biti pogubno ako joj se dnevna rutina naglo promeni.
Specifičnih simptoma nema, varira od osobe do osobe. Prema tome, i posledicu su drugačije. Zapaženo je da neki ljudi reaguju agresivno, dok se drugi povlače u sebe. Međutim, to je jedino što se zna o ovom tipu reakcije.

Lečenje

Uredi članak.


Saturday, October 25, 2008

Volim rod moj

Ove nedelje sam dva puta išla do glavnog grada naše divne države. Volim da putujem. Ne autobusom i ne sa nervoznim ljudima pored mene. Volim da putujem vozom sa nasmejanim licima. U nekom trenutku se samo povučem ka prozoru i gledam u onu beskonačnost ravnice dok mi se uši začepljuju zbog pritiska.

U nekom trenutku, na pola puta, sam shvatila nešto dok sam slušala muziku. Sva sam izgužvana u autobusu, ljudi se pomeraju i pričaju, a ja bukvalno buljim u ravnicu. I ne mogu da maknem pogled.
Prisećam se kako mi je uvek mučno dok idem do glavnog grada. Onaj pritisak me uvek nervira zbog glupe visine. Mada, realno gledano, to nije nikakva visina, ali ravničarskom detetu to nije ugodno. A kada mi nije ugodno, onda sam nervozna. I tako, dođem do glavnog grada i vidim onu silnu gužvu. U rodnom gradu se trudim da uglavnom poštujem saobraćajna pravila, ali, ovde... Kada vidim onu silnu gužvu (introvertna sam), ja poludim i u tom trenutku, moja svest se gasi, a nastaje nešto novo. Dok ja opet ne sednem da se vraćam kući, imam osećaj da neko drugi umesto mene hoda i trči na sve strane.

Čekam onaj blaženi trenutak kada stiže autobus na moj peron i kada ja sedam unutra. Od tog trenutka ja postajem nervozna jer znam da imam još dosta vremena do mog divnog kreveta. Uglavnom, vreme opet ubijam muzikom koja mi je već toliko dosadila da bih mogla da povraćam. Mrak je pao, samo se neka svetla naziru, a autobus ide sporo. Polako umirem i gubim nadu da ću ikada videti svoju kuću.
Čak i kada silazimo sa autoputa, i kada ulazimo u moj grad sa istoka, ja još uvek nisam mirna... Sve dok ne vidim toranj Gradske kuće kako ponosno para tmurno nebo! E, to je moj omiljeni osećaj!
Tada znam da sam stigla kući. I konačno se osećam ispunjeno i zadovoljno.

Poenta mog teksta je veoma prosta...

JA VOLIM RAVNICU I SVOJ GRAD!

Kada se vraćam kući sa nekog putovanja iz planinskog područja, ništa mi nije toliko drago nego kada vidim ravnicu. Ravno polje, zeleno polje, polje sa pšenicom i ostalim kulturama, moje polje.
Meni je to neopisiv osećaj sreće i zadovoljstva, jer znam da sam na sigurnom.

Isto tako, slušala sam nedavno tamburaše za Dan škole. Shvatila sam koliko ja zapravo volim da čujem zvuk tamburice i da niko drugi na celom svetu neće tako dobro odsvirati to kao što će jedna osoba koja živi u ravnici celog svog života. Smatram da mi to nosimo u našim bićima, u našim dušama. Samo je pitanje vremena kada će se to ispoljiti, tu našu ljubav prema pšenici, tamburici, dobrom jelu itd.

Drugi podjednako omiljen trenutak mi je kada se vraćam sa dugog putovanja. Sve mi je već mučno, ljudi me toliko nerviraju da želim samo da spavam i da slušam muziku. Međutim, ne mogu da spavam, a muzika mi se zgadila. I tada se nalaktim na prozor i posmatram ravnicu. Slušam ljude kako pričaju koliko još ima do grada i kako se već polako spremaju da izađu. Ja još uvek nisam spremna, pa sedim zamišljena i zagledana u beskonačnost neba i ravnice. Tek kada vidim toranj Gradske kuće, srce mi se ozari jer znam da je moja kuća tu. Tada i ja ustajem, uzimam svoje stvari kao da je pitanje života ili smrti i veselo izlazim iz autobusa.

U tom trenutku nije više bitno što je autobus grozan, što je put loš, što sam gladna. Bitno je jedno. A to je da sam ja kod kuće.


Friday, October 17, 2008

Nar

Najgore što ti se može desiti da te sahrane mrtvog.

Naive 17. oktobar 2008. godine

Kada bolje razmislim, u pravu sam. To jeste najgore. Iako je sve to počelo kao nesvesno lupanje gluposti, pa se pretvorilo u sarkastične izjave, na kraju je dobilo svoje više značenje i duhovni smisao.

Evo, juče sam mogla da poginem, jedan šleper me mogao pokupiti. I, verovatno bi me sahranili mrtvu. Ali, ja danas ne bih bila živa, ne bih se smejala sa mojim prijateljima, ne bih osetila odvratan osećaj mučnine u stomaku jer sam nervozna i ne bih obukla svoje čarape na prstiće.

Ne bih došla kući i pogledala moj omiljeni crtani na Dizniju. Ne bih slikala telefonom svoju prijateljicu kako drži masu kutija lekova u kesi (ona je, kako volim da kažem, snabdevač svog sela lekovima - farmo-mafija). Takođe, ne bih se okretala oko sebe da vidim dečka koji mi se sviđa.

Ne bih sastavljala ingeniozne planove sa dva prijatelja, niti bih razgovarala sa profesorom o konkursu. Ne bih se iznervirala oko debate i gluposti pojedinaca. Ne bih se izgubila na času logike i kasnije osećala prezir prema profesoru i njegovim sentencama.

Ne bih došla kući i ušuškala se u krevet, a prema tome ne bih ni spavala snom pravednika. Takođe, juče ne bih gledala moju omiljenu seriju, ne bih jela hranu koju sam toliko dugo želela. Ne bih osetila toplinu moje postelje. Ne bih doživela da vidim da je jutros u petnaest do sedam još uvek bio mrak. Ne bih osetila hladan vetar na mom vratu.

Ne bih saznala veoma neprijatne vesti i ne bi mi se urušila slika o osobi koju sam volela. Ne bih videla višeg kustosa muzeja koji me je podsetio da nastavim porodično istraživanje. Ne bih jela Kiki bombone. Ne bih znala kada idem na intervju.

Ne bih slušala muziku sa mamom i ne bih plesala. Takođe, ne bih zaplakala u jednom trenutku. Ne bih bila besna na brata što je prekršio reč. Ne bih se izvalila na kauču dok sam čekala da tata završi razgovor. Ne bih ušla u moj dom.

Ne bih pričala sa mojom prijateljicom koja me je shvatila. Ne bih pričala sa prijateljom koji me je podržao. Ne bih ispravila prijateljicu i ne bih bila kučka. Ne bih se čula sa prijateljicom i dogovorila da se vidimo. Ne bih se setila svog prijatelja kome ću da plačem na ramenu čim ga vidim.

Ne bih rekla da je moj život serija koja se dešava u dugim epizodama. Zapravo, ne bih imala život.
Imala bih mesto u metalnom sanduku u mrtvačnici.

Najgore što ti se može desiti da te sahrane mrtvog.

Sunday, October 5, 2008

Ljubičasto ogledalo

Posvećeno mojoj ljubavi koja se non-stop mota po mojoj glavi.

Tragedija, pobogu, gasi više to svetlo i idi da spavaš! Oči su ti iskolačene, umorna si! - začuo se glas iz susedne sobe.
Znam, mama, ali, šta da radim... Moram da učim i nisam stigla sve i joj... Sve je tako šugavo. Laku noć! - povika Tragedija 'šina.
Da, laka noć... Pa, nekom je laka, sigurna sam. Ajoj, zašto ja? Mislim, zar nisam zaslužila malo odmora? Ne, samo ja, Tragedija, ima pravo na agoniju... - tiho prošaputa Tragedija.
Kada bi me škola toliko mučila, još bih i izdržala. Ali, nije samo ta prokleta institucija... Niko to ne može da razume, niko, ama baš niko...

Niko, ama baš niko ne mora da ustane ovako rano! Do đavola, zar ni subotom ne zaslužujem da spavam?!
Bože, jedan dan. Je li to tako puno? - progunađala je Tragedija do kupatila.
Iza svega toga se krilo veliko uzbuđenje. U njoj su se probudili neki, kako je ona mislila, zaboravljeni i izgubljeni osećaji. Želela je da to sve potisne, međutim, sve je to jače od nje. Nije ona toliko jaka kada je to u pitanju.

Otišla je do ogledala i umila se. Podigla je glavu i zamislila se dok je gledala u svoj odraz. Te oči, braon-zelene su bile prepune tuge i nemoći. Toliko je toga želela da uradi, a sada joj se sve opet obija o glavu.

Ne, ne želim, neću! Ne danas! Danas nije dan za to... - rekla je Tragedija sa suzama u očima. Izgledalo je kao da je slomljena. Odvukla se do sobe i pobacala par stvari na krevet. Morala je da ode do škole, bio je Dan škole. Bacila je pogled na prozor i videla je da kiša pada. Setila se svog prijatelja sa kojim treba da ode u školu. Probudila ga je i krenuli su. Kiša je počela da pljušti, a ona je otvorila crveni kišobran u sivilu i zamolila ga da im drži. Hodali su veoma polako i usput razgovarali.

Znaš šta me muči? - reče Tragedija tugaljivim glasom.
Hm, pretpostavljam. Mada, možeš mi ponovo reći, saslušaću te. - odgovori joj prijatelj glasom punim razumevanja.
On ima devojku. Ne znam da li sam to sanjala ili je stvarno. - prošaputa Tragedija.
Možda je sutra neće imati, reče Nik, ali, nemoj to sebi da radiš.
Kako da ne radim sebi, kada sam budala koja ne može da se otkači od te zamisli?! - vikne Tragedija.
Znam, ali, gledaj - doći će svoje vreme. Opusti se. Veruješ u karmu, znaš princip karme. - reče joj Nik mirnim glasom.

Tragedija je pogledala Nika. On je jedini dečko kojeg je ona poljubila u obraz. Ne znači to svima isto, ali, Tragedija je ipak posebna. Znala je da je Nik u pravu i samo se slatko nasmejala.

Znaš da je renesansa nastala kao želja da se promeni sve što se onda dešavalo? Tada su trajali ratovi, kuga je zahvatila Evropu, a divni ljudi su stvarali sa jakom voljom i željom za promenom. - reče Tragedija Niku i zagonetno se nasmeja.

Tako su šetali ulicama i razgovarali. U međuvremenu je kiša padala, jak vetar duvao, a lišće se kretalo po vazduhu i zemlji kao pomahnitalo. Uskoro su stigli do škole. Sklopila je crveni kišobran u ogromnom sivilu.
Čula se muzika gore, a oni su se polako penjali stepenicama. Nik je našao svoju devojku i njih dvoje su se uskoro izgubili iz Tragedijinog vidika. Ali, on se pojavio.

Dal. Prokleti Dal.

Tragedija ga je videla još na stepeništu, dok se penjao gore. I on je video nju. Od tog trenutka su se gledali i smeškali. Veoma nervozno. Kada je prolazio pored nje, osmeh mu se razvukao i pozdravio ju je. I ona njega.

Posle toga se sklonila odatle, jer joj srce jako lupalo i nije mogla da stoji. U glavi su joj navirala pitanja. Neobjašnjiva pitanja. Otišla je do Nika i on je veoma brzo shvatio u čemu je problem. Uhvatio ju je za ruku i pogledao u oči.
Karma. - prošaputao joj je.
Ona se osmehnula i stisla mu ruku.

Ostatak vremena se zabavljala sa društvom igrajući Mafiju. Posle nekog vremena se izgubila sa prijateljicom. Morala je da priča sa njom.

Opet sam se zaljubila. - reče Tragedija pognute glave.
Dal? Hahaha, bože, Tragedija. Zašto to radiš sebi? - odgovori joj Anabela.
Ne radim ja sebi, nego oni meni! Misliš da mi je super? Jednog volim, a živi daleko. Drugog volim, ali on opet živi daleko. Svakog koga volim živi daleko. Jedan ni ne želi da mi se javi, a ovog stalno viđam. Mislila sam da je to sve prestalo, ali, samo mi se vraća. Ne mogu više, Anabela, nisam toliko jaka. - kroz poluplačeći glas prozbori Tragedija.
A, dođi 'vamo. Znaš da te mi volimo. - reče Anabela i zagrli je.
Znam... Ali od te ljubavi neću biti ničija draga... - prošaputa Tragedija i brizne u plač.

Anabela i ona su potrčale ka školi, kasnile su na koncert. Brzo su se popele i sele. Tragedija je imala izvanredan pogled na publiku i binu i učinilo joj se da je videla Dal i njegova dva prijatelja. Posle petnaest minuta je shvatila da ta tri momka užasno liče.
Hvala ti, zaista sam zaslužila da me obmanjuješ. Hvala. - pogleda gore Tragedija i vrati pogled na binu.

Videlo se da je bila izmučena i rastrgana između svojih osećanja. Nije više mogla da misli, odmah je otišla jedan sprat niže i rekla Niku da će odmah doći. Krenula je ka svojoj učionici kada ju je jedna ruka povukla unutra.

Pssssssst!
Dal? - reče Tragedija u neverici. Njoj se stomak u tom trenutku okrenuo i tek je onda postala izgubljena.
Jesi li dobro?
Pa, onako, ne baš. Ti?
Trenutno odlično. Znaš zašto?
Ne?
Zato što sam odlučio ovo da okončam...
Dal se približio Tragediji, uhvatio ju je ispod struka i poljubio je. Jeste da je to toliko otrcano zbog silnih američkih serija, ali je Tragedija u tom trenutku bila srećna.
Da, srećna posle sto godina. Harmonija i mir su vraćeni, znala je da je oduvek bila u pravu i shvatila je koliko je sladak plod njenih muka i nerviranja.

Eto, zbog tebe sam odlično. - prošaputa joj Dal na uho.
Mmm, i ja, ovaj, odlično sam. Da, super. - reče mu Tragedija pomalo izgubljena.
Haha, da, vidim. - odgovori joj Dal i poljubi je u obraz.
Moram da idem, vidimo se. OK?
Da, da, naravno. - odgovori mu Tragedija sa osmehom.
Hajde, ljubim te.

Tragedija se naslonila na vrata i nije se mogla pomeriti. Stalno je vrtela onaj divni trenutak kada je on nju povukao za ruku. Svaki put se nasmejala na tu scene. U jednom trenutku je shvatila da nije ovo kraj.
Potrčala je svom snagom ka izlaznim vratima, brzo se spuštala niz stepenice, zamalo da je Nika oborila.
Objasniću ti kasnije, obećavam! - povikala je Niku dok je silazila dole.

Čekaj, čekaj!, povikala je Dalu čim ga je ugledala, nismo gotovi.
Molim? - odgovori joj Dal sa osmehom na licu.
Tragedija mu skoči u zagrljaj i poljubi ga. Masa učenika se skupila dole i svi su stajali u neverici.
Tragedija ga je pogledala u oči i rekla - Sada smo gotovi.
Nasmejala se i prohujala kao vihor do Nika.

Nik ju je čekao gore i pokazivao na sat.
Kasniš i moramo da krenemo. Hajde, nemoj da ti bude teško...

Hej, hajde, idemo, idemo! Kasniš Tragedija! Još nisi budna?! Hajde, na noge lagane...

Niko, ama baš niko ne mora da ustane ovako rano! Do đavola, zar ni subotom ne zaslužujem da spavam?!
Bože, jedan dan. Je li to tako puno? - progunađala je Tragedija.