Monday, August 4, 2008

Letovanje iz Pakla

Obećala sam sebi da neću nikada da psujem na blogu jer mi deluje veoma, kako bih rekla, netaktično jer se sve može reći drugim rečima, ali... u pizdu materinu!


Nažalost, prekršila sam svoje obećanje. I imam užasno dobar razlog. Ovo što sledi je nagomilana i odložena frustracija, pa, preporučujem vam da stavite šlemove protiv sarkazma jer kreće lavina ironije! Čuvajte se!

Pre mesec dana sam naišla na divne klipove. Par momaka iz Dalmacije su napravili teške parodije na gotovo sve što se vrti na televiziji. Između ostalog i na dečije emisije. U tom klipu su predstavili crtež koji je pobedio na konkurs ''Moje letovanje iz pakla'' (čini mi se da je tako). Uglavnom, prikazan je bager kako ruši kuću, mama plače, a tata kleči pred bagerom. Tada sam se smejala kao idiot i nisam ni slutila...

Jao, jedva čekam da idemo na more! Kako se radujem! Juhu, idemo na more! Kako sam sretna! - te reči, egzaktno prenesene, slušam već poslednjih mesec dana, možda i više.

Moji roditelji opet nisu mogli da izvade zajednički godišnji odmor, pa smo se dogovorili sa našim rođacima, tetka Y i teča X koji žive u državi Z. Prošle godine i pretprošle godine smo izvisili za more jedan dan pred polazak iz sasvim opravdanih razloga. I, iskreno, jedva sam čekala ove godine da idem na more!

Obožavam vodu i veoma je jasno zašto me odlazak na more čini neopisivo srećnom. Nisam mogla da dočekam taj srećan dan, tu divnu nedelju kada ću ja da vidim taj prelepi Jadran i tu prelepu borovu šumu čiji miris struji vazduhom dok sediš na užarenim stenama i uživaš u dokoličarenju.

U međuvremenu mi je iskrsao problem sa terminima, a i moj tata nam se pridružio, samo je mama ostala kod kuće. Par dana pred polazak sam imala neki loš predosećaj, opraštala sam se sa svima, kao da sam se spremala da umrem. Poslednju noć pred polazak sam se oprostila sa majkom i didom. Samu sebe sam zatekla u svojoj morbidnosti.

Tata se razboleo u subotu uveče, a tetkin automobil je još uvek bio u servisu, iako je tamo već tri nedelje. Putovanje smo prebacili za sredu. U utorak uveče je tetka nazvala i rekla da će automobil biti gotov u petak, ali, možemo da dođemo do njih. U sredu smo tamo i otišli, uprkos mojim silnim negodovanjem.

Da se razumemo, ja sam tolerantna osoba, ali, izgleda da imam averziju prema Z državi, Z ljudima i Z jeziku. Niko nije savršen.

Ta dva dana, tj. do petka sam slušala tetku i teču kako se svakih pet minuta prepucavaju i kako tetka ide i govori da u grickalicama ima aditiva. U salami koju ona jede sigurno nema... Uf, mrzim licemerje!

Uglavnom, dočekasmo i petak. I na automobilu je otišao još jedan deo. Ne mogu da opišem koliko sam bila besna, tužna, povređena! Ponašala sam se kao da je detetu oduzeta igračka! Nije bilo fer! Naravno, ja to nisam pokazivala, nego sam sebe mučila silnim pitanjima.

Recimo, ako verujete u Boga, postoji dva tumačenja. Bog me je tako kaznio zbog mojih silnih nedela ili Bog me je spasio od nekog predstojećeg užasa. Naravno da ćete u afektu da pomislite na prvu opciju, a tek posle par dana ćete shvatiti da postoji i drugi ugao gledanja na situaciju.

Tata je prvo bio besan na mene, ali, posle par sati je odustao od silnog gneva. Nema to veze što sam slatka, umiljata i divna, nego, otac mi je.

Tako, dani su prolazili, a tata mi je obećao da se već u ponedeljak mogu vratiti u moju divnu državu. Nikada nisam mislila da ću toliko želeti da se vratim u rodni grad. Uglavnom, uživala sam u provedenom vremenu sa tatom i bratom. Išli smo gde smo hteli, radili smo šta smo hteli i jeli smo šta smo hteli. Da, jeli smo, jer nas je tetka praktično kinjila kako jedemo gluposti. Hm, reče to stokilašica...

Nisam zlopamtilo, niti cepidlaka, ali, ta Ipsilonka i taj Iks su mi kidali živce pet dana! Znači, postalo je nepodnošljivo! Moja tetka je ranije bila super, ali, sada su je godine stigle i oseća da je dovoljno mudra da svima pametuje i da ona ima to pravo. Licemer je, škrtari i senilna je. Jako mi je žao, ali, više ne želim da održavam sa njom prisan odnos.

I, sada, kada bih gledala sa religijskog aspekta, mogu reći - Hvala Bogu! Hvala mu što nismo išli sa njima na more na dve nedelje! Na kraju bismo se pobili, a iskreno, ne mislim da bi moj deo porodice preživeo.

Uglavnom, hajde da izdvojim svetle tačke ovog fijaska:

- gledanje prljave reke i zahvaljivanje što živim pored jezera koje je stalno prljavo, ali ne potopi kuće
- mon cherry sladoled u najboljoj poslastičarnici
- kršenje reda jelom u Meku u jedanaest sati uveče
- rolovano testo sa vanilom (postoji tačan naziv, ne znam ga)
- Plaza i podzemni parking
- pačići na jezeru dok smo jeli kinesku hranu
- izuzetno ukusne kuglice od pirinča prelivene medom
- gledanje nacionalne televizije
- želja da budem antropolog
- provedeno vreme sa tatom i bratom.


Sada sam kod kuće i konačno sam spremna da pogledam sa još jednog aspekta, sa mog aspekta.
Da, naučila sam bitnu lekciju, shvatila sam da treba održavati balans i da na svom putu ne treba gaziti druge ljude. Naučila sam šta je Karma. A to je, prijatelji, jedna veoma moćna sila koja pravi ravnotežu među ljudima. Da svima bude taman.



Svaka sličnosti sa likovima je namerna jer svugde postoje takvi ljudi.



1 comment:

Tina said...

Cim sam videla uvod pomislila sam da ce ovo biti zanimljivo,i guess what, nisam se prevarila.
Drago mi je sto si izlecila svoje frustracije,znam da ih je bilo u skoro nemerljivim kolicinama.
Ono sto sam primetila jeste da se hrana spominje jako cesto,i sada sam iskreno ljubomorna jer hocu i ja sve to da probam!
:)sve u svemu,jos uvek nisi izgubila dar za sarkasticnot XD