Sunday, May 25, 2008

Sladak je san, java je hladna

Kako sam umorna, najradije bih pošla na spavanje, ali, ne mogu, moram još ovo da završim, a tu je i seminarski, pa onaj test... O Bože! Gde mi je onaj papir?! Zašto stalno gubim papire? Ne znam gde mi je glava...
Ček, možda je tu... Ne, tamo je! Mada, možda je i u drugoj sobi... - reče Tragedija 'šina bacajući papire na sve strane i tražeći veoma bitne dokumente. Već je prošla ponoć, pa i jedan sat i drugi sat i, evo, sada će i treći sat da prođe. Ujutru ima prvi čas u pola osam, a san i odlazak u krevet je još tako tako daleko. Unezvereno gleda, traži taj papir, prevrće složene knjige za školu, pomahnitalo gura sve sa stola i na kraju, od nesreće, je sela na pod. Odmah se setila kako je pre par dana legla na haubu auta u dvorištu i posmatrala mirnu noć i zvezdano nebo. Jednostavno, iz sedećeg položaja je samo ispružila noge i legla je na pod.

Šta bih dala da se samo malo opustim... Da nemam ovih problema! Čoveče, oko papira se nerviram! Treba mi odmor, jedan prokleto dobar odmor. Hm, za nedelju dana ću da se naspavam. A, ne, za dve... Ne, za tri... Ne, tada imam još testova. Dobro, naspavaću se, jednom. Ček, koji testovi? Je l' samo matematika tada ili još nešto? Uf, seminarski! Nikada neću stići... A fizika? Još biologiju da nam sredi i možda engleski, mada, tu je i ruski...

Tragedija, probudi se! Opet si zaspala! Hajde, već je pola sedam! Zar si zaboravila da danas kitite školu? Ponekad si toliko neodgovorna...

Jao, do đavola, skroz sam zaboravila! Ne mogu da verujem, aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa! Znam da ću zakasniti... - reče Tragedija i lupi se po glavi jer ne može da veruje kakav je kreten. Ona je skroz izgubila pojam o vremenu, ne zna koji je dan, datum, mesec. Sva sreća, godinu još uvek zna.

Hm, skinula sam farmerke sa štrika? Joj, moram do kupatila, kasnije ću istrčati na dvorište da ih uzmem. Ma, mrzim sve ovo! Mama, mrzim sve ovo! To je tako, tako, tako... GLUPO! - vikala je Tragedija.
Nažalost, Tragedija je znala da mora otići u školu i da moram da kiti školu. Naime, u njenoj gimnaziji postoji tradicija da prvi i drugi razredi kite školu i dvorište, a treći razredi kite učionicu maturanata. Sve oni to rade kako bi maturantima bio ulepšan taj poslednji čas sa odeljenskim starešinom.

Dok je prala zube, podigla je pogled gore i pogledala se u ogledalo. Ne, ona nije razmišljala kako izgleda u pola sedam ujutru ili kako ima ogromne podočnjake. Ona je razmišljala kako će njega uveče da vidi. Doduše, videće ga i u školi, ali, ona nije takva osoba, ona ne voli da se nameće i nije nikako želela da mu oduzima te trenutke. Uostalom, oni dovoljno vremena provode zajedno.

Pokupila je farmerke, i ušla je unutra. Bilo je dvadeset do sedam. Počela je da se maže kremom, da oblači farmerke i majicu na pruge. Uzela je bolero, u slučaju da joj bude hladno. Ipak je to rano ujutru. Obula je starke i krenula. Ponela je torbu jer je trebalo da donese prijateljici CD i fotoaparat.

Dok je išla do škole, razmišljala je šta će reći Dalu ako ga vidi. Mučila je sebe glupim pitanjima. Užasno je što u svojoj glavi ne može da ima mir i spokoj.

U školi su kitili binu, kao i prošle godine. To je težak posao, jer sila gravitacije konstantno radi protiv vas. Protiv prirode ne mreš ić'... Ha, to bi Gazda rekao. - smejala se Tragedija. Na trenutke se učinilo da je zaboravila na njega. Ali, jedan deo njenog nesvesnog joj nije dao taj luksuz.

Dal i Tragedija se već godinu dana zabavljaju. Zapravo, pola godine su bili prijatelji, i onda je sve to preraslo u ljubav. Pre neki dan su Dal i ona otišli u park. Imali su piknik. Tragedija je prostrla ćebe, a korpu su odgurnuli od sebe. Nisu bili jako gladni... On je njoj ležao u krilu, a ona ga je milovala i mazila. Ni reč nisu prozborili, jer reči nisu bile potrebne. Samo njih dvoje, lepo vreme, vetrić u pozadini i priroda oko njih. To je savršenstvo. A takvi su i oni.

Danima je razmišljala o tom savršenstvu. Sada, on će uskoro da ode. I teško će biti da održe vezu na daljinu. Ona je bila svesna činjenice da retko koja veza pretrpi daljinu. Ipak, nadala se da su toliko jaki i da će veza opstati. Uostalom, mogu još malo da treniraju izdržljivost veze, ne ide on odmah.

Misli su joj letele, pokreti tela su bili nedefinisani. U potpunosti se činila odsutnom. Sedam puta je sebe ubola čiodom, par puta se lupila o binu i, jednostavno, ona tamo nije bila duhom.

Posle se veoma brzo izgubila u masi i otišla je kući. Otišla je da spava. Carstvo snova je bilo njeno jedino utočište.

Pošto je obećala prijateljicama da će se naći kod fontane da bi pogledali maturante, probudila se.
Neću da mu javim da sam tamo... Ne bi bilo fer. A da mu se javim? Ili ne? Hm... Ne. Ipak neću. - nervozno je grickala gornju usnicu dok se češljala ispred ogledala.

Eh, juče... To je bilo neopisivo! - reče Tragedija i pogleda ka ogledalu.
Razgovarali su telefonom. Pričali su o maturi, željama, društvu i porodici. Tragedija je sedela na krevetu, skupila je kolena ka sebi i prstima je u vazduhu crtala srce. Pitala je Dala šta ona sada crta i on je kao iz topa odgovorio srce. Tragediji je ispao telefon iz ruku. Nije mogla da veruje.
Mi smo savršeni jedno za drugog, ti to znaš, je l'? - prošaputa Tragedija i pozdravi ga.

Jao, ne smem više da maštam, moram da krenem, zakasniću! Opet! - povika Tragedija dok je kao furija istrčala iz kuće.

Na fontani ona još uvek nije bila svoja. Svojim krupnim očima je gledala sve i pažljivo promatrala svaki detalj. Zapravo je ona tražila njega. Doduše, istovremeno ga je i izbegavala. Silno je želela da ga zagrli, ali, kao da ju je nešto kočilo.

Odjednom, oseti nečiju ruku na leđima. Dalovu ruku. Dođi. - reče joj. Tragediju su preplavila razna osećanja. Nije znala kako da se postavi, pa je automatski krenula za njim. Odveo ju je iz mase do jedne klupice blizu fontane.
Znao sam da si tamo, pa sam i otišao da te potražim... - prošaputao je Dal.
Izvini što se nisam javila, ne znam, nekako.. - poče Tragedija da se opravdava kada je Dal prekine. Ček, to sada nije bitno, imam nešto mnogo bitnije.

Tragedija je još više otvorila oči i sa dozom straha je očekivala odgovor. Dal je izvadio neku maramicu iz džepa.

Znam da ti voliš jin i jang. I da ti tako posmatraš svet. Ti si jang, a tebi treba jin. Kada nađeš svoju drugu polovinu, ti postaješ pun krug sa tom osobom, ti postaješ savršenstvo. To su tvoje reči, sećaš se? Pošto sam ja u parku pre neki dan sa tobom osetio savršenstvo, odlučio sam da ti poklonim nešto...
Otvara maramicu, a tamo stoji jin-jang simbol.
Eto, to smo nas dvoje. Gle, ti si jang, a ja sam jin. - Dal razdvaja simbol i Tragediji daje jin.
Iza piše Dal, a iza jang piše Tragedija. Ja ću da nosim jang blizu srca, a ti ćeš da nosiš jin. Tako se nikada nećemo razdvojiti i uvek, ma gde bili, činićemo jednu celinu. Činićemo savršenstvo.


Dal joj je stavio oko vrata jin, poljubio je i zagrlio. Ona je zaplakala, a Dal je odmah obrisao tu suzu.
Tragedija ga je zagrlila. I nije ga puštala.
Sedeli su na klupici, kao onog dana. Ona je njemu ležela na grudima, a on je nju grlio. Ona ga je milovala. Tragedija nije mogla srećnija da bude.

Sedam sati je. Čula su se zvona okolnih crkava. Sve jače i jače. Postalo je nepodnošljivo svima, osim Tragediji i Dalu.

Jedna žena im je prišla i počela da viče.
Diži se, ustaj! Hajde, na noge lagane! Zakasnićeš, Tragedija, zakasnićeš u školu!
Tragedija, probudi se! Opet si zaspala! Hajde, već je pola sedam! Zar si zaboravila da danas kitite školu? Ponekad si toliko neodgovorna...

Wednesday, May 21, 2008

Krugatura kvadrata

Odlučila sam da vam približim jedan dan života jednog gimnazijalca, odnosno, jedan dan u mom životu. Uglavnom su mi svi dani isti, mada, nekih dana nemam toliko događanja i akcija, ali sve su to sićušne modifikacije mog života.

Počinjemo...

Ustajem oko osam ako nemam prvi čas, a ako imam, ustajem oko deset, petnaest do šest. Uglavnom, nikada ne spavam više od pet, šest sati. Naravno, to je loše i svesna sam te činjenice, ali, jednostavno ne mogu da spavam. Učenje, bolesti, brige, razmišljanje o glupostima i jake oluje me uvek odvuku od carstva sna. to je razlog zašto plačem čim se probudim. Pogotovo plačem kada prvi čas imam fizičko. To nije humano...

Danas svakako nisam imala prvi čas po rasporedu, ali, nisam ni drugi, koji je fizičko. Ta vest nas je sve oduševila! Plus, razredni je rekao da ako danas bude sunčano, on neće odložiti poslovni put, a ako bude jadno i bedno vreme kao i juče, imaćemo poslednja dva časa. Juče uveče je jako grmelo i padala je kiša kao iz kabla. Samo nam je ostalo da se molimo Bogu da razvedri nebo do sutra ujutru.

Sunčevi zraci su me probudili oko osam, a mama ili tata koji su ostavljali novac na stolu, probudili su me opet. Onda sam konačno oko pola devet i sama ustala. Otišla sam do kupatila, istuširala sam se i sredila za školu. Obukla sam se prolećno, jer nisam znala da li će me usput neki pljusak uhvatiti. Danas nisam čak ni torbu nosila, nego ranac. Eto, tako lepo mi je počeo dan! Konačno malo relaksacije za moju napaćenu kičmu.

Časovi su grozni. Latinski, ruski i hemija. Mogla sam da ih prespavam, komotno. Ma koliko sam se trudila da pratim časove, ništa nisam usvojila od znanja. Atmosfera je kao da smo na raspustu i kao da smo mi ti koji napuštaju ovu školu zauvek. Smejemo se, pričamo glasno, ne pazimo na časovima i smetamo svim profesorima. Oni nas bezuspešno utišavaju, ali se mi ne predajemo tek tako.

Posle časova, otišla sam u dvorište gde je trebalo da se sprovede jedna akcija u kojoj i ja učestvujem. Koordinatnor našeg projekta je jedna devojka koja je moje godište i misli da je popila svu pamet sveta. Tako je odvratna da nam se povraća čim čujemo da ona dolazi. Uglavnom, danas je došla i kritikovala celu organizaciju... Sva sreća pa je sama akcija bila odlična.
Akcija je bila sportskog karaktera i profesori su igrali protiv maturanata. Učenici su posmatrali sa prozora, sa klupa, a imali smo i navijače. Pored mene je bila jedna od prijateljica koja mi je rekla da kasnije ostane na još jednoj utakmici da bodrim njenog i mog prijatelja. Interesantno je to što uvek idem na neke događaje da podržim prijatelje jer znam da će i oni mene. Jedino mi je žao što juče nisam otišla na predstavu prijateljice. Kao što vidite, svaki dan se u gimnaziji nešto održava.

Posle akcije, naporna osoba se vratila u svoj super-urbani svet u prestonicu naše države. Nama je laknulo i sa osmesima smo završili akciju. Posle toga je trebalo da bude još jedna utakmica, ali su je odložili za kasnije. Doduše, ja sam već bila umorna, a i morala sam da idem kući. Čestitala sam rođendan prijateljici i u mojoj beloj majici sa akcije sam ponosno koračala do kuće.

Kada sam stigla kući, roditelji su imali neke goste u kancelariji, pa sam ušla u kuću kroz dvorište. Tamo sam par reči prozborila sa čovekom koji je radio tamo. Prošetala sam se po kući, presvukla, pogledala šta nema za ručak (opet) i otišla da spavam. Samo sam zamolila tatu da me probudi u pola četiri i da me odnese na engleski jer sam jako želela da malo odspavam.

Prijateljica me je zvala kada sam se probudila. Htela je da vidi da li ću da idem na predstavu (dečije pozorište - dečija predstava teatra iz Rusije). Bilo mi je žao da izneverim profesoricu, ali mi se istovremeno nije išlo. Rekla sam da ćemo se čuti još.

Na času engleskog mi je bilo dobro, pričala sam, a to volim. Pošla sam kući posle sat vremena i odlučila da odem na predstavu. Zvala sam prijateljicu i rekla sam da se vidimo. Uglavnom, bilo šta da odlučim, kajaću se. Onda je već bolje da se kulturno uzdižem nego da sedim kod kuće.

Čim sam stigla kući, odmah sam krenula na predstavu. Predstava je govorila o dečaku i halucinacijama koje je imao tokom Drugog svetskog rata. Nije loše, ali, to definitivno nije dečija predstava.

Posle toga sam otišla kući i sela za kompjuter. Znam da bi trebalo da učim i da skupljam odlične ocene za kraj, ali ja ne mogu više. Jednostavno, premorila sam se i memorija mi je puna, ne mogu više da učim. Iako sam svesna da ću morati da se nateram...

Kasnije ću sesti da napišem sastav iz srpskog i naučim likovno. Opet ću spavati pet, šest sati, biti mrzovoljna ujutru, popodne biti zauzeta, a uveče uzeću knjigu i gledaću u plafon...

Ali, neka, to je moj dan i to je moj život. Neki od nas nisu predodređeni da budu genijalci...

Sunday, May 18, 2008

Detešce

Sedamnaest godina... to zvuči veoma jadno, složili biste se. Zapravo, sama situacija je jadna. Jedna godina vas deli od punoletstva, a prema vam se ponašaju kao da imate deset godina. Ne uvek, u nekim situacijama svi koriste činjenicu da vi imate sedamnaest godina i da je već konačno došlo vreme da se osamostalite i preuzmete odgovornost. Veoma je teško, jer nikada ne znate kako će da se ljudi ophode prema vama. Da li ćete tog trenutka imati deset godina i nećete smeti ništa da radite ili ćete imati sedamnaest godina i slušati predavanje o odgovornost...

Pre nekoliko nedelja sam bila na svadbi gde je bilo mnogo dece. Naravno, nijedna osoba mog godišta nije bilo, pa sam vodile dobre, stare, iritirajuće razgovore (tri sveta pitanja - koliko imaš godina, koja si škola i šta ćeš kasnije da upišeš...) i gledala okolo. Nisam mogla da ne primetim jedno dete od dve, možda tri godine. Naime, to dete se izdvojilo iz mase starije dece i otišlo svojim putem.

Pošto je tek nedavno prohodao, kretao se veoma nesigurno. Svaki korak je odmeravao i pažljivo je birao gde će da stane. Pošto je previše ljudi zaobilazilo njega, on je odlučio da se skloni uz zid. Stao je na ćošak. I onda je jednom ručicom obuhvatio jedan zid, a drugom drugi. I divio se! On je tako moćan u tom trenutku bio! Držao je zid i bio je oduševljen time!
Sada, on je video da ima još zidova u prostoriji. Hrabro je krenuo u osvajanja novih prostranstava. Uživao je dok je pipao zid. Za njega je svaki zid bio novo iskustvo. Na njegovom licu se videlo zadovoljstvo i osmeh... On je bio najmoćniji i ništa nije moglo da uništi njegovu sreću.

Često se setim tog prizora i poželim da se i ja tako ponašam. Da se konstantno iznenađujem jednim predmetom, da uživam u svim njegovim čarima i da imam taj osmeh na licu. Volela bih da sam dete koje još ništa nije iskusilo i kome svaki plač, svaki dan, svaki leptir, svaki zid znači veličanstveno otkriće. Pomalo je dosadno biti ovako odrasla osoba...

Sunday, May 4, 2008

Grad - drugi deo

Želim da napišem ovo dok me još ekstaza drži. Zato, ako bude nekih grešaka, bilo pravopisnih ili gramatičkih, samo ih zaobiđite.

Danas/juče je bio poslednji, treći dan Trenchtown festivala. Premišljala sam se da li da idem ili da ostanem. Opet kao juče/prekjuče. Na kraju, odlučila sam da odem. Pomislila sam da ne može da bude loše jer će Marčelo da nastupa. Kada sam došla tamo, već je išla neka engleska srednjovekovna muzika. Nije bilo loše, ali sam ja produžila do rege bine. Nisam se pokajala, muzika je tamo uvek fina. Pošto je mojoj prijateljici zasmetao dim od logorske vatre, mi smo se ubrzo vratile na glavnu binu.

Na redu su bili domaći reperi. Iskreno, očajno je bilo! Znam, znam, svima treba pružiti šansu, ali, nekima i treba oduzeti tu šansu. Zaista, ljudi, poradite malo...
Bilo je 23h, što znači da će uskoro da dođe Marčelo. Nadala sam se da ću videti Skaja, jer je on član njegove prateće grupe.

Dok su skidali domaće repere sa scene i dok su se oni žalili na nekorektnost organizacije (samo da znate, više vas nikada neće ni pozvati) prijateljica mi je rekla da Skaj neće nastupati. Moje dobro raspoloženje je nestalo kao balon od sapunice kada naiđe na malo jači vetar.

No, hajde, odlučila sam da budem vesela, ipak je celo mesto gomila pozitivnih vibracija. Jedino mi je bilo žao što nisam juče duže mogla da ostanem. Tako sam želela da čujem Skaja kako peva nešto rege!

U mom razmišljanju me je omeo Marčelo koji je popeo na scenu. Veliki broj ljudi je odmah pohrlilo ispred glavne bine... Prazni ljudi.

Moram da priznam, Marčelov rad mi nije baš poznat. Znam par pesama i to je to. I tako, priča Marčelo, pa repuje. Simpatično mi je bilo. A onda... Iskače Đorđe Miljenović na scenu! O, radosti! Ponadala sam se da će pevati ili igrati, makar i sedeti, a on je zapravo uveo nas u sledeću pesmu. Oko vrata je nosio onaj havajski venac i, naravno, niko ga nije ozbiljno shvatao. On nas je zamolio da vičemo: Nisi je jebao, nisi je jebao... Uglavnom, smešno vam zvuči, ali, meni ima smisla. (Neću da vam otkrijem o čemu se radi, žalite što niste bili tamo.)
Posle se sklonio sa bine, a Marčelo je nastavio. Uskoro mu se i grupa pridružila i ja sam samo čekala trenutak da ritam sekcija zasvira i da mi basovi još jednom unište sve organe. Divan je osećaj, stvarno. Imate osećaj kao da vibrirate, okolo vas veseli ljudi... Divota!

U ponoć sam čestitala prijateljici rođendan. Njoj je ovo bio super provod i iskreno se nadam da će joj cela godina biti ovakva, na način na koji je započela tu sedamnaestu godinu života.

Pesma za pesmom i stigli smo do kraja. Poziva on svog kolegu, Skaja, da mu se pridruži na sceni, opet. Znala sam da moraju da budu Otkucaji. I bili su. Hvala Bogu, taj sam trenutak čekala!
Božanstveno su je izveli! Još kada je u sred pesme ubačen onaj rege, aaaaaaa, milina! Do malopre skačeš, a sada se njišeš. Skaj je imao naočare, havajski venac i ludovao je na bini kao da je njegov nastup. Skaj nas je terao (ne znam koju drugu reč da upotrebim, to je teranje na volonterskoj bazi) da vičemo ooooo i jeeeej. Iz sve snage sam to vikala! U tom trenutku sam imala osećaj da je Skaj ukrao nastup, celo veče Marčelu.
Pred kraj pesme su opet usporili i predstavljali su članove benda tako što su Marčelo i Skaj izvodili fristajl (freestyle). Meni je bilo odlično! Kao da sam na sedmom nebu! I onda se sve to završilo.

Oni su nestali sa bine, ja sam nestala u masi i zaputila se ka parkingu da sačekam tatu. Noge su me opet ubijale, glava me boli, skoro sam bez glasa, ali, vredelo je. Svaki dinar, svaki minut. Jeste da mi je juče/prekjuče bilo bolje, ali, ova završna numera je toliko popravila celo veče da sam još uvek dobro raspoložena. Trenchtown će u magli, dimu logorske vatre i pesku da se izgubi, kamperi će da ga napuste, bine će se sklopiti, a mi ćemo u nama uvek pamtiti te otkucaje srca dok smo bili tamo.

Za kraj, dragi moji, deo teksta Otkucaja (za sve zaljubljene).

Više me ne voliš
u stanju si da me šutneš
hoćeš da odmoriš
neko drugi te vuče

Šta su naši odnosi
kažeš, teško možeš
još uvek da me
podnosiš, da odlaziš

Sve mi se čini da se grdno varaš
jer već sledećeg momenta, ti si tu
batali poruke, spike između redova
želimo se k'o prvi put

Slušam tvoga srca otkucaje
nema niko ko me tol'ko zna
jer tebi pripadam, ti otvoriš me
tebi pripadam, ne reci mi ne

Saturday, May 3, 2008

Grad - prvi deo

Još jedan dan, još jedna pobeda. Bilo je vreme.

Ne bih se više mogla složiti sa Đorđem. Bilo je vreme. I to vreme je konačno došlo.
Malo upozorenje. Ovo će da bude veoma optimistično, tako da, nemojte da mislite da mi je neko isprao mozak, da su me oteli vanzemaljci ili tako nešto.

Juče je trebalo da odem sa prijateljicom na Trenchtown. Neke svađice su mi znatno umanjili entuzijazam i oduševljenje, plus, intezivno sam razmišljala da li da idem ili ne. Nisam se dobro osećala. Nisam želela da idem jer sam se plašila da ću se razočarati. Nikako neću moći da vam približim ono što sam ja osećala u tom trenutku.

Nekako sam se oraspoložila i počela sam da se spremam. Kada sam bila spremna, tata me je vratio i rekao da obučem i jaknu, jer mi taj džemper neće biti dovoljan. Sveže je napolju - reče on. Uglavnom, nema smisla da se sada raspravljam sa njim, nego sam uzela jaknu i otišla. Sve vreme sam pazila na moju ulaznicu i zamalo da sam je izgubila kada sam videla pekaru. Setih se da sam danas samo jednom jela i da sam gladna. Oh, da, ponekad se zaista ponašam kao kreten.

Našla sam se sa prijateljicom i produžile smo do železničke stanice gde smo čekale Trenchbus sa gomilom ljudi. Shvatile smo da nema teoretske šanse da uđemo. Tako je i bilo. Većina se nekako snašla, ili su taksijem otišli ili su prijatelji došli po njih. Na kraju smo ostale samo nas dve i dva momka iz Novog Sada. Bilo mi ih je žao, jer je ovaj put organizacija zakazala. Uglavnom, dok smo zajedno pljuvali sve to, pored nas je prošao jež. Ha, kladim se da oni nemaju ježa na železničkoj u Novom Sadu! Prijateljica je u međuvremenu pozvala svoju sestru koja je došla po nas (45 minuta kasnije). Odatle smo otišle da pokupimo još jednu sestru, i tu smo izgubili oko pola sata. Zezala sam se da sam mogla hemijsku da ponesem, pa da prekrižim svaki nastup koji sam propustila. Disciplina kičme je već počela kada smo mi tek krenuli ka Trenchtownu. U kolima smo se dogovorile da ćemo svima reći da smo išli Trenchbusom i da nam je super bilo. Doduše, bila je gužva, ali, super je bilo! Obe odlično lažemo.

U autu smo imali warm up, odnosno, slušali smo Skaj Viklera (Sky Wikluh). Posle gubljenja na autoputu, odlaska na Horgoš, konačno smo pronašli Trenchtown. Žao mi je 'stranaca' jer su ovi iz organizacije loše objasnili gde je, a i dobro što uopšte jedan znak nisu stavili da nagoveste da je to tamo. Super su odradili taj deo...

Kada smo ušli, Disciplina kičme je bila na sredini nastupa. Mi smo se malo prošetale po kampu, a onda smo odlučile da budemo sa desne strane glavne bine. Uglavnom, bilo je super nastup Discipline, i ja ne osećam svoje unutrašnje organe, ali, koga briga, ja sam se super provela! Zvuk gitare mi je bio potreban...

U toku njihovog nastupa sam se okrenula kao ogradi (ograda je delila vip i obične posetioce) i tamo je bio Skaj. Stajao je tamo, pio je pivo i oprezno se kretao u ritmu muzike. Uporno sam prijateljici govorila da je on samo na dvadeset centimetara od nas, ali, ona nije shvatila... Kada joj je došlo do glave, tako me je odvalila. A lažeš! - to je bio propratni tekst. Ona je pozvala svoje sestre koje imaju VIP ulaznice i one su ušle u taj prostor, ali, nisu se ni slikale! Bože, ja bih bez razmišljanje rekla: Skaj, može jedna slika? Odlično, gledaj tamo!
Mislim, ljudi, hej, ako volite tu muziku, ne libite se. Tamo su bile doterane plavušice, koje imaju torbe sa tigar printom, došle su u štiklicama u šumu, na pesak! Čoveče, one tamo nisu zbog rege bine došle, to je sigurno.

Bila je ponoć kada je Disciplina završila. Imali smo još pola sata do nastupa. Usput smo ismejavali sve koji su došli na Viklera, a nemaju pojma ni jednu jedinu pesmu, čak ni melodiju. Ma, ni ne znaju ništa, verovatno su očekivali da će dovesti Kaju!

Pošto se prijateljica smrzla (ja nisam, hvala tata!), otišle smo da se prošetamo po kampu i da eventualno nešto kupimo da pojedemo, jer, ova koza, nije jela. Otišle smo do rege bine i tamo smo razgovarale o svemu. Pošto ne pušim, ne pijem, ne drogiram se, ja moram da nađem način da smirim svoje živce. I tu uskače rege muzika. Prirodni lek koji pomaže. Plus, ponekad se stvarno zasitim rok muzike. A kada se zasitim rege muzike, onda slušam ovakve blesave tekstove. I prelepe vokale.

Otišle smo da kupimo da jedemo nešto, i nikada, ali, nikada neću zaboravite one jabuke za dvadeset dinara. Eh, koja fora!
Dok je prijateljica kupovala piće, ja sam čula Skaja i samo sam je povukla. Otišle smo kod jednog drveta i spremile se na užitak.

Skaj je majstor, nizao je pesmu za pesmom. Prvo je bio filozofski repertoar, kako je on sam nazvao. Jedna srećna, jedna tužna. Između pesama je govorio nešto, čak i podrigivao. Ah, ostvarenje mojih snova!

Kada je završio filozofski deo, rekao je da sada više ne lupamo glavu njegovim tekstovima i da nas samo moli da skačemo. Mi smo to i uradili. Usledile su vesele pesme, malo prelaska u rege, pa vraćanje u hip-hop... Divota! Masa je skakala, ruke su bile gore, Skaju je sa čela kapala voda, a Rahmani (Rahmanee) je super upotpunjavao Skaja. Uf, koliko pozitivnih vibracija!

Ne sećam se da li sam u životu toliko skakala kao onda... Zabavljala sam se, uživala sam, bezbrižna sam bila, i konačno opuštena! Hej, meni je toliko super bilo da su ljudi kasnije mislila da sam bila nadrogirana, a zapravo sam bila dobro raspoložena... Ironije.

Posle sat vremena, Skaj se pozdravio sa nama i rekao da se vidimo na rege bini. Nažalost, ja nisam mogla duže da ostanem. Baš sam želela da ga čujem, jer, on fantastično peva rege pesme! Ne znam da li ću to moći da oprostim sebi. Ipak, imam sedamnaest godina...

Moj tata je čekao nas dve kod bandere gde piše Trenchtown, a nas dve smo imali 3-4 kilometara dotle. Hm, veoma interesantno što sam ja predložila da pešačimo. Mislim da nema romantičnije scene od ove - oko dva sata ujutru, vi ste veoma daleko od civilizacije, u šumi gde vrebaju raznorazne primamljive napasti, okolo vas auti, a vi hodate peskom. Romantično, nema šta!
Nas dve smo šetale i šetale i šetale. Usput mi je prijateljica zvocala o tome kako smo mogle drugačije da odemo do mog tate, ali, mene to nije doticalo. Gledala sam u nebo, zvezde su bile predivne. Prvi put da uopšte nisam mislila o njemu, samo sam slušala muziku koja je dopirala sa rege bine. Mmmm, savršena noć. Većina odlazi, vraćaju se autima ili Trenchbusom. Videvši taj autobus, samo sam se slatko nasmejala. To je još jedna lepa uspomena pored mnogih. I tako, dok sam vukla noge u pesku, prašina se dizala oko nas, zvezde su blještale, vetar je duvao, ja sam koračala u susret tati.

Pošto sam stigla kući, samo sam zube oprala i obukla pidžamu. Ušla sam u sobu, i osećala sam se čisto. Ne mogu da opišem osećaj, ali, bila sam tako zadovoljna. Nije bilo natmurenog oblaka iznad moje glave, bio je osmeh na mom licu, osmeh zadovoljstva. Znala sam da neću puno spavati, jer sutra idem na engleski rano ujutru, ali, setila sam se da uveče opet idem na Trenchtown.
Namestila sam se u krevetu, glavu sam spustila na jastuk, pogledala ka prozoru i rekla: Još jedan dan, još jedna pobeda. Bilo je vreme.

Jeste, bilo je vreme.

Thursday, May 1, 2008

Zasluženi odmor

Treba da posetiš psihijatra.

To je rečenica koju veoma često čujem i moj komentar je da se slažem. Apsolutno ste u pravu, treba da posetim psihijatra... jer me vi činite ludom.

Da, vi. Baš vi.

Prema nekim ljudima se ponašam veoma lepo. Zaista, volim ih i čuvam ih. Dok su oni bezbroj puta izigrali moju ljubav otišavši da se potuže na mene. Zamislite, tražila sam od brata da mi donese čašu vode, a on je otišao do tate. Oh, kako divno! Ne znam kako da mu se zahvalim za to, ali, naći ću već načina. Ipak, ja sam njegova starija sestra i ja ću mu biti više biti potrebna nego iko drugi. I, on će to kasno uvideti... možda čak ni neće uvideti.

Hm, možda da počnem da snimam svoje dijaloge? Možda i monologe... Čisto da ljudi ne bi izvrćali istinu i da ja ne bih bila bolesna osoba koja ima fikcije! Fikcije, kažem!

Eto, ja izmišljam, a nemam ljude koji će da podrže moju stranu priče. Čoveče, možda patim od šizofrenije? No, ko će ga znati?

I tako, dan za danom prolazi, ja sve luđa i luđa bivam. Ne svojom voljom.

Evo, baš sam spakovala svoje kofere i zaputila se ka sedmom spratu. Hm, sedam. O tome neki drugi put. Ako bude bilo drugog puta.