Sunday, March 23, 2008

Isprazno društvo

Jednom ne tako davno, u jednoj zaostaloj zemlji, u užasno malom gradu je živela jedna neobična devojka. Hm, baš netipično za tu zaostalu zemlju.

Jednog divnog kišnog jutra je ustala Tragedija 'šina na svoju levu nogu. Normalno da je ustala na svoju levu nogu kada joj krevet pribijen uz zid. Neće valjda da ustaje kroz zid? Nije toliko prolupala u ovoj zaostaloj zemlji. No, to uopšte nije isključeno. Sama činjenica da već živi u ovoj zemlji je dovoljna da razmislimo koliko je ona mentalno stabilna. Ili nestabilna.

Nego, već je ustala na levu nogu i kako se našla u uspravnom položaju, shvatila je da opet ima glavobolju. Da, 110101010. glavobolja u ovoj nedelji. Sva sreća (ili nesreća) da je nedelja, pa je komotno otišla do kuhinje da vidi da li ima nešto za jelo. Iz frižidera su namirnice ispadale čim je otvorila vrata, ali, ona je samo okrenula glavu, napravila grimasu i prokomentarisala kako neki roditelji svojoj deci prave doručak, a ona sama mora da pravi. Uz glavobolju je sve teže, pa je odlučila da otvori čokoladu sa jagodom. Instant doručak - taman da se još malo ugoji (inače vodi nezdrav način života).

Vukla se od kuhinje do sobe i samo je poželela dobro jutro kada je videla roditelje. Oni su bili radosni i srećni, a ona je bila kao da ju je neko ispovraćao. Sela je za kompjuter i otvorila čokoladu. Otišla je da priča sa prijateljima, ali niko od njenih prijatelja nije bio tu. Misli su joj letele po glavi. Čas bi razmišljala o sitnicama koje joj zagorčavaju života, pa bi se setila i dobrih strana, pa opet loših i stalno u krug. Nije mogla ni jednu jedinu misao da kontroliše jer ju je bolela glava. Ah, ta nesnošljiva bol što je guši i ne da živi...
Posle bezbroj prevrtanja očiju i grimasa, otišla je da se obuče.


Otvorila je orman i sela dole. Gledala je u kolena. I gledala i gledala... I tako pola sata. Tek se onda podigla sa poda i počela da se oblači. Bacala je odeću iz ormana na pod, pa bi legla na odeću, pa bi uzela nešto i tako. Kada legne na pod, onda mašta i ponekad i zaspe. Ali ne danas. Taj bol u glavi joj je stvarao buku koju samo cirkus može da proizvede. Udarala je sebe po rukama ne bi li joj jedna bol pobila drugu. Sve je to činila veoma bezuspešno.
Kada je ustala sa poda, često bi pogledala prema prozoru. Napolju je sada vreme bilo sunčano i vedro. Pravo prolećno! Idilično! Ptičice cvrkuću, Sunce svaki kutak osvetljava svojim blještavim zracima, ljudi su neobično srećni i radosni (kao da su svi na nekim drogama...), deca se igraju i slave dolazak majica kratkih rukava i slobodu da se prskaju vodom u svakom trenutku dana.

A naša Tragedija mrzi takve dane. Ne, ona se ne hrani tuđom nesrećom, ali, Sunce joj strašno smeta i ta lažna radost.Sve je to kvazi. To kvaziraspoloženje, kvaziponašanje i kvazisreća. Sve je to psihologiju... -tiho je ponovila više puta. Mrzi to, iz dna duše mrzi. kamo sreće da je to realno stanje duha ljudi. Međutim, nije, sve je to iluzija stvorena glupim verovanjem da je proleće buđenje. Šta ako je nekada davno proleće bilo gašenje svega? Možda je to čovek promenio kao što je i sve kroz istoriju sveta izmenio (i, naravno, pogoršao). Uglavnom, nikada nećemo to saznati, ali, jedno je sigurno, ona mrzi to. Pogotovo to mrzi kada je boli glava. To više mrzi nego ponedeljak pola osam ujutru prvi čas fizičko.

Na kraju, skoncentrisala se i skockala je i ona nešto. Crne farmerke sa tamnožutim koncem, tamnomaslinasta košulja sa bordo prugama, crveni džemper i crvene starke. Međutim, ona nigde ne ide. Sela je pored prozora i gledala ljude. Posmatrala je satima kako neko može da se raduje proleću. Više joj je bilo dosta te idile. Ta idila je slična onoj sa reklama gde su srećne porodice one koje koriste specijalno skupe deterdžente po promotivnim cenama ili svi kupuju u skupim supermarketima po najnižim mogućim cenama. I to je prevara, kao i ovo opštenarodno veselje. Tragedija ne može ni muziku (svoju duševnu hranu) da sluša zbog glavobolje, a oni sa još gorim problemima se vesele. Da, baš...
U jednom trenutku je počela da mrzi sve te zadovoljne ljude jer prave strašnu buku. Kako neko može da bude toliko neuljudan? Nije svima sunčano i vedro. Zar njoj to da rade? Nije im se ništa zamerila, a polako je počela da puca po šavovima.. Tragedija je kao mačka skočila na prozor i vikala na ljude kroz prozor. Oni se nisu ni okrenuli, čak nisu ni primetili!

Ah, ta prokleta nonšalancija ovog napaćenog naroda u zaostaloj zemlji! Kako mogu da budu tako glupi?! - rekla je crveneći se u licu.
Zar su ljudi takve stoke, zar niko ne mari? Joj, Tragedijo, gde si se rodila?! - nastavila je svoju žalopojku.
Koje su to budale, ja više ne mogu da ih trpim, moram da se sklonim iz ovog kvazisrećnog okruženja - pomisli Tragedija.

Najradije bi skočila kroz prozor, ali je prošla kao oluja kroz kuću i zaputila se ka spoljašnjem svetu. Nije znala gde ide, ali je odlučila da ide kako je vetar nosi. Pošto vetra nije bilo, čak ni daška vetra, išla je u suprotnom pravcu kretanja kvazisrećnih ljudi.
Ovo se sve ne bi desilo da se vreme nije promenilo! Nije sada proleće, ne može da bude! Ako je već sve ispomerano, nema sada vraćanja! Koji je to način?! Svi se vi igrate sa našim umovima... - gunđala je Tragedija.

Tumarala je ulicama kao jesenji vetar. Nije imala određen cilj, ali je morala da napravim pometnju u idili. Nadala se da će naići na jednu normalnu osobu koja će je shvatiti. Mada, teško je to, ipak sada vlada radost i veselje ulicama. Ništa joj nije preostalo, osim da luta u svojim mislima, postavlja nemoguće teorije, filozofira, premotava rečenice u glavi i razne slike priziva iz nesvesnog. Da, bilo joj je prilično dosadno, ali kada već ne može da se posveti proizvodnji domaće rakije i uzgajanja bilja, morala je ovako da prekrati vreme. Štaviše, to nama, običnim smrtnicima, izgleda veoma dosadno i naporno. Međutim, njoj to donosi radost i neki čudan spokoj. Tada je jedino sigurna. I to joj niko ne može oduzeti. To je jedina uteha ljudima slični njoj u ovoj nerazvijenoj i zabačenoj zemlji.

Ta borba sa sobom joj donela olakšanje - prestao je bol. Taj odvratan, nesnosan, strašan bol joj je doneo patnju, očaj, mizeriju, i sumnju. Zapravo, samo je povećao uticaj svih komponenata njene psihe.
Nego, nije samo bol prestao. Nestalo je i lepo vreme, a sa njim i kvazisreća ljudi. Bilo joj je neizmerno drago (ne zato što mrzi ljude - nije ona takva), nego, zato što je još jednom bila u pravu. Taj osećaj joj je izmamio osmeh na lice i konačno je ona osećala nešto približno pravoj sreći. Da, njenom raspoloženju je odgovaralo užasno vreme i ona je to dobila. Dok se naslađivala čula je zvona... i to nikako nije moglo da prestane.

To je bio alarm na mobilnom.
Jednog divnog kišnog jutra je ustala Tragedija 'šina na svoju levu nogu. Normalno da je ustala na svoju levu nogu kada joj krevet pribijen uz zid. Neće valjda da ustaje kroz zid? Nije toliko prolupala u ovoj zaostaloj zemlji. No, to uopšte nije isključeno. Sama činjenica da već živi u ovoj zemlji je dovoljna da razmislimo koliko je ona mentalno stabilna. Ili nestabilna.


Ko smo mi da kažemo šta je java, a šta san?

2 comments:

S.W.C. said...

Uuuuuu, kako dobar post! Wow! :D

Sorry, ali moram, i više je nego prigodno xD


- A sada, Maco, hajde da promislimo tko je sve to sanjao. Ozbiljno je to pitanje, draga moja, i ti bolje prestani tako lizati šapicu – kao da te Dina nije jutros već oprala! Shvaćaš, Maco, mora biti da sam to bila ili ja ili Crni kralj. On je, dakako, bio dio mog sna... ali s druge strane i ja sam bila dio njegova sna! Što veliš, Maco, je li to bio Crni kralj? Ti si mu bila žena, draga moja, morala bi znati... joj, Maco, daj pomozi da to riješimo! Valjda tvoja šapica može pričekati!
Ali izazovna je mačkica samo počela lickati drugu šapu i pravila se da nije čula pitanje.

Što vi mislite, tko je od njih dvoje?
(Lewis Carroll)

S.W.C. said...

P.S. Promeni položaj u krevetu za 180 stepeni u odnosu na krevet (je l' to u odnosu na krevet? ma, razumeš xD)