Monday, March 24, 2008

Hladan šamar

Moj kritički um će da popljuje sve, pa se čuvajte.

Danas je Vodeni ponedeljak. Ovaj dan je veoma lep iz više razloga: ne ide se u školu; lenčarim kod kuće; uživam u Uskršnjim čarima i trudim se da provedem vreme sa porodicom i prijateljima.
Međutim, nije sve tako divno. Naime, tu postoji običaj (zbog toga je i Vodeni, pretpostavljam) da se ide kod prijatelja i ženske osobe se polivaju, obično parfemima. Sve je to lepo, ali, postoje debili koji imaju najgore moguće parfeme na celom svetu i prskaju kao da su retardirani!

Muškarci veoma često govore o ženama kao o tajnim agentima. Kako se one okupljaju, dele savete kako da unište svoje muškarce i tako dalje. To je postojalo i u srednjem veku - zvali su ih veštice.
Muškarci nikada nisu bili krivi ni za šta, sve su to žene radile i kvarile društvo. Nažalost, od onda se društvo nije mnogo menjalo. Zapravo, sada sam ja smislila teoriju koja će muškarce malo da pokopa.

Nedelju dana pre Vodenog ponedeljka, muškarci se okupe i razvijaju strategiju. Na svu sreću, svakom je potreban galon najodvratnijeg parfema. Olakšavajuća okolnost je što uvek jedan u klanu ima kod kuće parfimeriju i tamo pravi taj odvratan parfem. Može se naručiti u više mirisa: da osobu boli glava, da osobu boli sve, da se osobi povraća, da osoba povraća i na kraju, skoro najomiljeniji, da osoba poželi da umre. Svi ti parfemi sadrže ogromnu količinu povređenog muškog ponosa, želju za uništavanjem, bes i Pandorinu nadu. Zato i imaju takve efekte na pripadnice ženskog pola.
Ulgavnom, svaki pravi muškarac naruči po par galona, naravno, miris koji želi i čuva to.

Kada dođe taj veliki dan, eh, to su pripreme!
Ustaju ranom zorom i bude sve muške ukućane pomoću nekog tajnog zova koje ne mogu da čuju žene. Odmah zauzmu kupatilo, jer Bože moj, oni se moraju doterati. Nije svaki dan kao ovaj, specijalan...
Oblače svoja najsvečanija odela, prave glupe razdeljke, peru zube svakih pet minuta (a inače dnevno peru jednom, a možda nijednom), glancaju cipele sa tek kupljenim sredstvom za laštenje.
Imaju bolesan osmeh na licu dok isčekuju ženski deo kuće da se probudi. Čim one ustanu, oni sa svojim parfemima (bočice su odavno zamenjene prskalicama za voćke) krenu na njih. Jadne te žene, nisu ni oči otvorile, nemaju pojma šta ih je snašlo. Uglavnom, dok su oni uživali u svakom trenutku, žene su prevrtale očima i govorile u sebi kako to mora da bude. E, kako smo jadni!

Posle tog fijaska, muškarci kreću u dalji napad. Sada prskaju sve, bez red. I bez smera. Kao da su retardirani, ne mogu ruku da naciljaju, pa poliju glavu, noge, i ostale delove tela. Žene se gnušaju toga (pogotovo ako ih boli glava) jer su taman za Uskrs sredile frizuru i kosu, a sada opet moraju sve ispočetka. Naravno, tu je i odeća. Pošto su nesposobni da naciljaju ruku, oni celu odeću isprskaju, ne daj Bože da jedan deo ostane čist! Odeća je maksimalno upropaštena, ne možeš više ni pod da brišeš njom.

Naravno, žene su tu mizerne i ne bune se jer su ih tako naučili. Muškarci uživaju u ovom danu jer konačno mogu da pokažu da su superiorniji. Zapravo, nisu, samo što tradicija sada stoji na njihovoj strani. Jadno je to, opet su se prevarili. Nikada neće naučiti...


Sunday, March 23, 2008

Isprazno društvo

Jednom ne tako davno, u jednoj zaostaloj zemlji, u užasno malom gradu je živela jedna neobična devojka. Hm, baš netipično za tu zaostalu zemlju.

Jednog divnog kišnog jutra je ustala Tragedija 'šina na svoju levu nogu. Normalno da je ustala na svoju levu nogu kada joj krevet pribijen uz zid. Neće valjda da ustaje kroz zid? Nije toliko prolupala u ovoj zaostaloj zemlji. No, to uopšte nije isključeno. Sama činjenica da već živi u ovoj zemlji je dovoljna da razmislimo koliko je ona mentalno stabilna. Ili nestabilna.

Nego, već je ustala na levu nogu i kako se našla u uspravnom položaju, shvatila je da opet ima glavobolju. Da, 110101010. glavobolja u ovoj nedelji. Sva sreća (ili nesreća) da je nedelja, pa je komotno otišla do kuhinje da vidi da li ima nešto za jelo. Iz frižidera su namirnice ispadale čim je otvorila vrata, ali, ona je samo okrenula glavu, napravila grimasu i prokomentarisala kako neki roditelji svojoj deci prave doručak, a ona sama mora da pravi. Uz glavobolju je sve teže, pa je odlučila da otvori čokoladu sa jagodom. Instant doručak - taman da se još malo ugoji (inače vodi nezdrav način života).

Vukla se od kuhinje do sobe i samo je poželela dobro jutro kada je videla roditelje. Oni su bili radosni i srećni, a ona je bila kao da ju je neko ispovraćao. Sela je za kompjuter i otvorila čokoladu. Otišla je da priča sa prijateljima, ali niko od njenih prijatelja nije bio tu. Misli su joj letele po glavi. Čas bi razmišljala o sitnicama koje joj zagorčavaju života, pa bi se setila i dobrih strana, pa opet loših i stalno u krug. Nije mogla ni jednu jedinu misao da kontroliše jer ju je bolela glava. Ah, ta nesnošljiva bol što je guši i ne da živi...
Posle bezbroj prevrtanja očiju i grimasa, otišla je da se obuče.


Otvorila je orman i sela dole. Gledala je u kolena. I gledala i gledala... I tako pola sata. Tek se onda podigla sa poda i počela da se oblači. Bacala je odeću iz ormana na pod, pa bi legla na odeću, pa bi uzela nešto i tako. Kada legne na pod, onda mašta i ponekad i zaspe. Ali ne danas. Taj bol u glavi joj je stvarao buku koju samo cirkus može da proizvede. Udarala je sebe po rukama ne bi li joj jedna bol pobila drugu. Sve je to činila veoma bezuspešno.
Kada je ustala sa poda, često bi pogledala prema prozoru. Napolju je sada vreme bilo sunčano i vedro. Pravo prolećno! Idilično! Ptičice cvrkuću, Sunce svaki kutak osvetljava svojim blještavim zracima, ljudi su neobično srećni i radosni (kao da su svi na nekim drogama...), deca se igraju i slave dolazak majica kratkih rukava i slobodu da se prskaju vodom u svakom trenutku dana.

A naša Tragedija mrzi takve dane. Ne, ona se ne hrani tuđom nesrećom, ali, Sunce joj strašno smeta i ta lažna radost.Sve je to kvazi. To kvaziraspoloženje, kvaziponašanje i kvazisreća. Sve je to psihologiju... -tiho je ponovila više puta. Mrzi to, iz dna duše mrzi. kamo sreće da je to realno stanje duha ljudi. Međutim, nije, sve je to iluzija stvorena glupim verovanjem da je proleće buđenje. Šta ako je nekada davno proleće bilo gašenje svega? Možda je to čovek promenio kao što je i sve kroz istoriju sveta izmenio (i, naravno, pogoršao). Uglavnom, nikada nećemo to saznati, ali, jedno je sigurno, ona mrzi to. Pogotovo to mrzi kada je boli glava. To više mrzi nego ponedeljak pola osam ujutru prvi čas fizičko.

Na kraju, skoncentrisala se i skockala je i ona nešto. Crne farmerke sa tamnožutim koncem, tamnomaslinasta košulja sa bordo prugama, crveni džemper i crvene starke. Međutim, ona nigde ne ide. Sela je pored prozora i gledala ljude. Posmatrala je satima kako neko može da se raduje proleću. Više joj je bilo dosta te idile. Ta idila je slična onoj sa reklama gde su srećne porodice one koje koriste specijalno skupe deterdžente po promotivnim cenama ili svi kupuju u skupim supermarketima po najnižim mogućim cenama. I to je prevara, kao i ovo opštenarodno veselje. Tragedija ne može ni muziku (svoju duševnu hranu) da sluša zbog glavobolje, a oni sa još gorim problemima se vesele. Da, baš...
U jednom trenutku je počela da mrzi sve te zadovoljne ljude jer prave strašnu buku. Kako neko može da bude toliko neuljudan? Nije svima sunčano i vedro. Zar njoj to da rade? Nije im se ništa zamerila, a polako je počela da puca po šavovima.. Tragedija je kao mačka skočila na prozor i vikala na ljude kroz prozor. Oni se nisu ni okrenuli, čak nisu ni primetili!

Ah, ta prokleta nonšalancija ovog napaćenog naroda u zaostaloj zemlji! Kako mogu da budu tako glupi?! - rekla je crveneći se u licu.
Zar su ljudi takve stoke, zar niko ne mari? Joj, Tragedijo, gde si se rodila?! - nastavila je svoju žalopojku.
Koje su to budale, ja više ne mogu da ih trpim, moram da se sklonim iz ovog kvazisrećnog okruženja - pomisli Tragedija.

Najradije bi skočila kroz prozor, ali je prošla kao oluja kroz kuću i zaputila se ka spoljašnjem svetu. Nije znala gde ide, ali je odlučila da ide kako je vetar nosi. Pošto vetra nije bilo, čak ni daška vetra, išla je u suprotnom pravcu kretanja kvazisrećnih ljudi.
Ovo se sve ne bi desilo da se vreme nije promenilo! Nije sada proleće, ne može da bude! Ako je već sve ispomerano, nema sada vraćanja! Koji je to način?! Svi se vi igrate sa našim umovima... - gunđala je Tragedija.

Tumarala je ulicama kao jesenji vetar. Nije imala određen cilj, ali je morala da napravim pometnju u idili. Nadala se da će naići na jednu normalnu osobu koja će je shvatiti. Mada, teško je to, ipak sada vlada radost i veselje ulicama. Ništa joj nije preostalo, osim da luta u svojim mislima, postavlja nemoguće teorije, filozofira, premotava rečenice u glavi i razne slike priziva iz nesvesnog. Da, bilo joj je prilično dosadno, ali kada već ne može da se posveti proizvodnji domaće rakije i uzgajanja bilja, morala je ovako da prekrati vreme. Štaviše, to nama, običnim smrtnicima, izgleda veoma dosadno i naporno. Međutim, njoj to donosi radost i neki čudan spokoj. Tada je jedino sigurna. I to joj niko ne može oduzeti. To je jedina uteha ljudima slični njoj u ovoj nerazvijenoj i zabačenoj zemlji.

Ta borba sa sobom joj donela olakšanje - prestao je bol. Taj odvratan, nesnosan, strašan bol joj je doneo patnju, očaj, mizeriju, i sumnju. Zapravo, samo je povećao uticaj svih komponenata njene psihe.
Nego, nije samo bol prestao. Nestalo je i lepo vreme, a sa njim i kvazisreća ljudi. Bilo joj je neizmerno drago (ne zato što mrzi ljude - nije ona takva), nego, zato što je još jednom bila u pravu. Taj osećaj joj je izmamio osmeh na lice i konačno je ona osećala nešto približno pravoj sreći. Da, njenom raspoloženju je odgovaralo užasno vreme i ona je to dobila. Dok se naslađivala čula je zvona... i to nikako nije moglo da prestane.

To je bio alarm na mobilnom.
Jednog divnog kišnog jutra je ustala Tragedija 'šina na svoju levu nogu. Normalno da je ustala na svoju levu nogu kada joj krevet pribijen uz zid. Neće valjda da ustaje kroz zid? Nije toliko prolupala u ovoj zaostaloj zemlji. No, to uopšte nije isključeno. Sama činjenica da već živi u ovoj zemlji je dovoljna da razmislimo koliko je ona mentalno stabilna. Ili nestabilna.


Ko smo mi da kažemo šta je java, a šta san?

Wednesday, March 12, 2008

Groblje - početak kraja i kraj početka

‚‚ Živeti po nebeskim pravilima možeš na nebu, ali na zemlji moraš da rešavaš konkretne stvari.

Recimo da poznajem istoriju. Neke velike vođe i veliki ljudi su činili veoma glupe greške, mada, nažalost, oni to nisu mogli da znaju jer pre njih niko to nije uradio. Kasnije su već mogli da se uče na tome i da ne ponavljaju. Kao Napoleon i Hitler. Izgleda da nije dovoljno biti moler sa fikcijama, nego treba i da znaš nešto više.

Naime, 15. marta je ubijen Cezar. Bio je svestan toga, rekla mu je proročica koja ga je zaustavila na putu do Senata. Rekla mu je da se čuva martovskih Ida. U to vreme je on radio velike promene i bio je veoma blizak sa Egiptom što jedna struja u Rimu nije podržavala. Pa su odlučili da ga ubiju. Interesantno je da je predvodnik bio njegov učenik i prijatelj, Brut.
Naravno, Cezar je zanemario reči proročice i nije ni slutio šta mu se sprema. Kada je izlazio iz Senata, napali su ga i proboli noževima. Poslednji udarac mu je zadao Brut...


Ovaj događaj je veoma sličan prethodnom.

Džon Ficdžerald Kenedi je bio 35. predsednik SAD. Mandat je započeo 1960. godine. Dosta je učinio i bio je zaslužan za vraćanje projektila sa Kube, poboljšane odnose između Afroamerikanaca i Amerikanaca... pa čak i ukidanje jednog dela vojske.
Tokom posete u Dalasu u novembru 1963. godine, on je ubijen. Umro je oko 13 časova. Uhapsili su ubicu, Harvija Li Osvalda, međutim, kasnije je došlo do nekih nelogičnih događaja, jer su na čudan način bili ispovezani neki ljudi. Vlast je preuzeo Lindon Džonson posle smrti Džona. On je i pokrenuo Vorenovu komisiju kojom su dokazali krivicu Harvija Li Osvalda kojeg su ustrelili dva dana posle smrti Kenedija. Veoma misteriozno, zar ne?

Oliver Ston je napravio film koji se zove JFK i detaljno opisuje događaje koje su usledili posle smrti. Postoji teorija zavere da je taj deo vojske koji je trebalo da bude ukinut potpisivanjem jednog dokumenta ubio njega. Ipak, nemoguće je da metak koji je prošao kroz njega, prođe kroz guvernera Teksasa i opet se vrati do njega. Moje mišljenje je veoma jasno i ja prihvatam tu teoriju zavere. Ne postoji nešto kao magični metak, niti situacija kada je vojska najmanje pripravna da zaštiti predsednika države. Jednostavno, Džonovo potpisivanje tog dokumenta bi značilo kraj rata i kraj priliva novca za vojsku što bi na kraju dovelo i do ukidanja. Pošto to nikako nije odgovaralo, glavni je morao da bude sklonjen. Kada je njegov brat Robert pokušao da nastavi Džonovim koracima, on je takođe ubijen. Zaista, svima preporučujem da pogledate film Olivera Stona JFK i da pročitate biografiju i teoriju zavere. Nije sve tako bezazleno kao što nam se čini...

Treći događaj je jedan lokalan. Naime, predsednik vlade, tj. premijer 2003. je bio jedan dobar čovek čiji je cilj bio da zaboravimo odvratne devedesete i da krenemo putem Evrope. On je bio veoma poštovan, svi su ga cenili i uvažavali. Uradio je ono što drugi ne bi smeli, uhapsio je i izručio bivšeg predsednika države. I nekome se to nije svidelo... Pa je odlučio da likvidira tu osobu. Naime, meni se čini da je ta osoba bila svesna da će ga ubiti jer mu je svaki dan bilo nešto novo počevši od blokade njegov automobila da bi ga ubili, pa do pokušaja atentata i do konačno izvršenja. Da, 12. marta... Tragično! Posle njegove smrti proglašeno je vanredno stanje u državi. Još uvek me prođe jeza kada se toga setim. Ti dani su bili veoma slični devedesetima, pogotovo devedeset i devetoj. Nemili su događaji usledeli, hapšenja, privođenja... Ubrzana borba protiv kriminala. Ali, kada su pohapsili sve, ostali su oni na vlasti. Možda i najokoreli kriminalci od svih njih. Suđenja su počela i suđenja su dugo trajala. Dobili su 40 godina vođe, a ostali su dobili nešto manje. Naravno, neki od njih još nisu ni pronađeni... Uostalom, zašto bi bili? Ovde i onako ništa ne funkcioniše normalno.

Sahrana ovog čoveka je... nemoguće rečima opisati. Došli su svi važni ljudi iz Evrope, svi koji su ga cenili i poštovali. Mase i mase ljudi je bilo na ulicama, svi su išli za njim i po poslednji put ga sledili. Sahranjen je u Aleji velikana, kao što je i zaslužio jer je bio velikan.

Očigledna je sličnost između ovih ljudi. Svi su oni hteli nešto bolje, drugačije, i smetali su drugima. Zbog toga su i bili likvidirani. I ovo nisu bile njihove greške, nego naše. Nikome ne bi palo na pamet da se bori za svoje ideal (ako uopšte ima), nego, bi samo sedeli i gledali i povremeno prokomentarisali tipa kako je bio dobar čovek i da je velika šteta što više nije među živima. Jeste, šteta je.