Thursday, February 28, 2008

Jutro

Zaljubila sam se. Ili barem tako ja mislim...

Vrlo je verovatno da se nisam zaljubila, nego da me je ovo prividno prolećno vreme ubedilo na to. Uostalom, ko mi može definisati granicu između muško-ženskih prijateljstva, simpatije, zaljubljenost, ljubavi i večne ljubavi? Veoma je to teško, jer su sve to prividne situacije i ponekad ne možemo baš najbolje da protumačimo.
Neću da dužim, jer vas sigurno zanima u koga se ledena stena zaljubila. Prvo, spremite se na šok. Nisam se samo u jednu osobu zaljubila...

Juče smo u školi gledali film na ruskom (na ruskom i na času ruskog) i mislila sam da će da bude potpuna katastrofa. Ipak, ono što nam je rekla profesorica o filmu nije baš obećavalo mnogo. Pogrešila sam. Kada sam videla prve kadrove filma, ja sam se oduševila! Glavni lik me je oborio sa nogu i odmah mi se svideo, a kada sam videla da nosi starke, porastao mi je u očima. Drugo, u filmu je par puta bila kornjačica (mala, slatka, zelena kornjačica koja jede zelenu salatu).
Fabula filma je veoma interesanta i veoma česta danas. Naime, jedan mladić Maksim je pobedio na arhitektonskom konkursu i dobio je priliku da radi u Berlinu, a devojka Maša, DJ na Sankt-Petersburgskom radiju, je pred udajom za svog prijatelja iz osnovne škole. U silnoj strci, Maša je kasnila na sastanak i dok je prelazila ulicu otkačio joj se mobilni, a Maksim ga je pokupio sa ulice. Kada je primetila da joj mobilni nedostaje, nazvala je i dogovorila se sa Maksimom oko primo-predaje. Naravno, to nije išlo tako glatko jer je ona ostala duže na poslu i nisu se našli. Opet su se dogovorili i opet se nisu našli. I tako par puta. U međuvremenu je ona odustala od svadbe, a on je odustao od posla u Berlinu. Dogovorili su se još jednom da se nađu. Međutim, kiša je počela da pada, pa su se opet mimoišli. Interesantno je da su uvek na pet ili deset metara, ali oni to ne znaju. Usto, Maksim sluša emisiju Maše na radiju, ali on to ne znam. Posle tog fijaska sa kišom, Maksim je stajao na mostu i nazvao Mašu da joj da kućni broj jer je baterija na njenom mobilnom skoro prazna. Naravno, mobilni mu je upao u reku. U učionici se čulo jedno veliko aaaaaaa kao uzvik razočarenja. Ali, Maksim je nazvao radio stanicu ni ne sluteći da je to baš Maša i rekao je da ima mobilni jedne devojke i da bi želeo da joj vrati. Nažalost, u filmu nismo videli scenu njihovog susreta, ali me je film oduševio! Prvo, jer sam veći deo na ruskom razumela, a drugo, što svi težimo za nekim Maksimom ili Mašom. Možda i zbog toga što je glumac koji je glumio Maksima jedan prelep mladić!

Kada sam došla kući, bio je poslepodne, pa sam legla da spavam (zbog lektire i nekih gluposti sam ostala budna do dva sata, a morala sam da ustanem nešto pre sedam i normalno je da sam bila mrtva umorna) i iskoristim to vreme da skupim energiju. Međutim, nisam samo spavala na trosedu, nego sam i sanjala! To je veoma čudno jer u poslednje vreme ništa ne sanjam. Čim sam se probudila, obuzeo me je neki čudni osećaj. Znala sam da taj san nije bezazlen...
Ima jedna osoba u mom životu sa kojom sam ranije imala bolju komunikaciju. Ne družimo se nešto puno, možda neke dve godine. Ali je u poslednje vreme taj odnos počeo da bledi. Oboje smo krivi za to. Možemo da poradimo na tom, jer se uglavnom svaki dan vidimo. Još pre par meseci je počeo da mi se sviđa, ali to zato što je u jednom trenutku izgledao kao jedna osoba koju mnogo volim i uživam u njenoj muzici.
Uglavnom, san je bio sledeći. Nalazila sam se u dnevnoj sobi, a tamo je bio i on. No, to ne bi bilo ništa čudno da on nije ostao da prespava kod nas. Znam da moji roditelji nikada ne bi dozvolili tako nešto. Mama mu je nosila ćebe i jastuk jer je trebalo da spava u dnevnoj sobi, a ja u svojoj. Već je pao mrak i ja sam otišla da radim nešto na kompjuteru bez obzira što je on tu. Odjednom sam samo osetila poljubac na mom levom obrazu. Posle toga je sam osetila još par puta kako me neko ljubi u obraz. Kada sam se okrenula videla sam da je to on. Ni ne sećam se šta sam uradila, jer smo se odmah našli u nekoj tamnici. Išli smo jedno pored drugog i nismo ništa pričali dok nismo došli do centralne prostorije gde se nalazila trpezarija. Tamo se nalazio sto za kojim su sedeli profesor istorije i moja ekipa za takmičenje iz istorije. Sela sam pored jednog dečka i nešto smo pričali. I moj prijatelj je seo. Nešto smo pričali, a ja sam razmišljala o njemu i naši pogledi su se stalno susretali. Kada smo završili sa razgovorom, prijatelj i ja smo pošli kući i na izlasku iz tamnice, shvatila sam da smo bili u podrumu gimnazije. I tu sam se probudila.
Odmah sam pitala mamu da li sam pričala u snu, jer, pa moglo bi da bude nezgodno... Interesantno je da su me ti poljupci odmah uznemirili čim sam postala svesna sna. I sada me to muči. Zato sam i rekla da ne znam da li je to prava zaljubljenost ili je prividna kao i ovo proleće.

Druga zaljubljenost je još gora od prve. Ne osoba, nego sam način zaljubljivanja.
Sa ovom osobom nikada nisam imali direktan kontakt. Otkako sam bila mala, uvek sam slušala o njemu, premda ga nikada nisam upoznala. Nedavno sam dobila šansu iako nisam imala pojma da je to on. Sada, čini se kao veoma dobra osoba, ali, bojim se da je to zaljubljivanje više neki osećaj prijateljstva zbog cele priče. Kažem, proleće je krivo za sve.

Najviše bih na ovom svetu volela da sve to ispadne dobro. Zaslužujem jedan miran period u životu više nego iko (da, usuđujem se to reći). Eh, kada bi barem meni ispao telefon i da ja upoznam svog Maksima... Gde je moj Maksim?

Monday, February 25, 2008

Umrla sam i otišla na Zemlju - pakao za neupućene

Prvo, da upozorim sve moguće osobe koje čitaju ovo. Ono što sledi je izliv frustracije, nikako nešto lepo i divno kao što sam htela da pišem. Morate da imate na umu da sam veoma iznervirana, pa ako ste i vi, nemojte da čitate ovo. Za vaše dobro kažem.

Naime, osim što sam danas po četvrti put ispaljena, muči me kontrolni iz hemije i geografije (fale mi neke lekcije u sveskama), nedovršena lektira, nesnosan bol u glavi, takmičenje, i grebanje u grlu, uznemiravaju me i bliske osobe meni.
Budimo realni, ono što svi govore da svako mora da ima prijatelja, to jednostavno nije istina. Prijatelji su tu da vam maksimalno zagorčaju život i ponekad ih smatram težim osobama od neprijatelja. Zašto?
Neprijatelji su osobe koje vi mrzite, a ta mržnja može da bude obostrana. Jedno drugome pokušavate da zagorčate život, ali vi nemate neku vezu između vas. E, pa između prijatelja postoji ta veza koja sve dodatno otežava.

Dojadilo mi je da svaki dan pogađam šta sada fali mom prijatelju. Da li je ta osoba tako raspoložena zbog problema kod kuće, ili je tako raspoložena jer joj škola smeta, ili je nešto deseto u pitanju. Naravno, ne smeta meni da podeli to sa mnom, nego je problem što većina osoba samo započne priču, i onda ućuti. Kao, nije ništa. Đavola nije ništa, da nije ništa, ne bi spominjali, zar ne?

To je samo jedna vrsta prijatelja. Postoje sledeći koji izgledaju kao da ih ništa ne dotiče. I onda odjednom kažu samo da naše prijateljstvo slabi. Uh, pitam se zašto... Možda sa tim treba da postupim kao što je rekla moja prijateljica, koju veoma cenim jer ima slične probleme mojima. Rekla je da najbolje sednem sa tom osobom, što pre, i otvoreno kažem šta mi smeta. Ako ne možemo dalje da funkcionišemo, pa probali smo. Uostalom, zar sam ja osuđena da me takve osobe nerviraju konstantno i umesto da se usmerim na nešto drugo, ja mislim o njima? Ne, ne zaslužujem. Ako se iko pronađe u ovom opisu, razmislite dobro. Možda treba da rasčistite vi i vaša svest nešto.

Mala napomena. Ja ne pokušavam da se prikažem kao sveta, bezgrešna osoba. Naprotiv, i ja sam ljudsko biće, i ja grešim. Ali, neki ljudi.... Uf!!!

Niko ne zna kako se osećam u poslednje vreme. Ni ne očekujem to. Što bi neko razmišljao o prijateljima u slobodno vreme? Bože, ne!!! Zar na tako glup način da trošimo vreme?! Bolje je da za isto to slobodno vreme ogovaramo iste te prijatelje.

Znate, boli to kada niko ne razmišlja o vama, ne trudi se da vam pomogne ili malo olakša. Ljudi su stoka. Stojim iza toga, bez obzira što je to generalizovanje, a ja mrzim da generalizujem.

Hvala najbližim prijateljima za petak. To je bilo veoma lepo od njih. Cenim to i nadam se da ću jednog dana moći isto to da uradim za njih. Možda su mi oni jedino i prijatelji...

* Ako se neko našao uvređen ili povređen, žao mi je.
** Ako vas interesuje nešto više, znate gde možete da me nađete.