Tuesday, November 27, 2007

Potraga za davnom izgubljenom JA

Gušim se, kočim se, davim se, stajem...
Ne mogu više ovako!
Muka mi je! Svakoga i svačega! Plašim se i plaše me...

Svakog dana imam isti problem i samo se pitam da li će ikada da prestane?
Nervira me i ne da mi da normalno živim. Smeta mi pri obavljanju najtrivijalnijih zadataka!
Čim se probudim, setim se tog problema koji će opet da me ometa ceo dan. Dan mi prođe u žaljenju što mi taj problem opet ometa planove. Uveče obećavam sebi kako ću da rešim taj problem, molim se Bogu da im da snage za to. I ujutru opet ustanem i sve ispočetka.
Sada, šta može da bude tako odvratan problem koji mi ne da da živim?
Problem je što ne zna ko sam, šta sam, niti zašto sam tu. To su glavni problemi, kasnije se samo grana i grana...

I’m going slightly mad
I’m going slightly mad
It finally happened, happened
It finally happened,
It finally happened, I’m slightly mad
Oh dear!

Ranije sa znala ko sam ja. Odjednom, pokušavam svima da udovoljim. Neke ni ne saslušam, samo u znak odobravanja klimnem glavom. Ne želim da ulazim u sukobe, pa se samo složim sa dotičnom osobom, iako imam svoje mišljenje. Postala sam ravnodušna. Ranije sam čvrsto branila svoja načela, a sada dovodim sebe u situaciju da pitam da li su to uopšte moja razmišljanja ili sam ih samo pokupila od nekoga?

There's riddles in the shadows
They're thrown the way that I'd expect
And people never seem to know
What they least suspect is coming next

Više ne znam da li sam ovo ja ili kreacija drugih ljudi? Da li sam ja ideal roditelja i prijatelja? Da li su me oni oblikovali prema njima? Je li istina da sam ja toliko lak materijal za oblikovanje? Kao najmekša glina. Samo čekam da me nečije ruke prihvate i krenu da me oblikuju po sopstvenom nahođenju. Nije mi bitno da li ću guska ili labud da budem, bitno je da sam ja izvajana figura. Kao škart roba...

If there's a God or any kind of justice under the sky
If there's a point, if there's a reason to live or die
If there's an answer to the questions we feel bound to ask
Show yourself - destroy our fears - release your mask

Muka mi je više od toga. Potpuno sam ravnodušna i lenja. Svakom dopuštam da mi radi sve što želi. Napadaju mi ličnost, uništavaju je, preoblikuju pred mojim očima, a ja se jedva pomerim sa mesta! Ni da im kažem nešto, ni ne pokušavam da ih zaustavim...
Ko sam ja to postala? Zašto mi je tako svejedno, kao da se radi o drugoj osobi? Znam da sam u pubertetu i da ovo vrlo lako može da bude kriza identiteta, ali osećam da je ovo dublje i značajnije od jedne krize identiteta.

Sick of this life
Not that you'd care
I'm not the only one
With whom these feelings I share

Nemam pojma ko sam. I dok ovo pišem preispitujem se da li je muzika koju ja slušam muzika koju sam samu odabrala. Mada, opet i nije toliko čudno da istražujem i biram ono što se meni čini da je najbolje za mene, pa slušam svašta (osim narodnjaka i trubofolka, naravno). I ovako nam se to čini normalnim. Ali, nekim filozofskim postupcima mučim sebe danju i noću i shvatam da to možda i nije baš tipično. I mučim se i mučim se, a rešenje ni na vidiku. Ne mogu više ovako, zaista ne mogu...

The days have turned away from me
The lights no longer shine on my head
And people turn away from me
No more do they look to me with respect

Imam blokadu. Na časovima kada znam nešto, ja ne mogu da se javim. Povraća mi se od tog osećaja. Dosta mi je više toga! Ne mogu to da podnesem! Da se neke druge osobe javljaju koje nemaju veze s vezom, a ja ćutim i posmatram kako se sve odvija... Neću da se pravim da je sve to u redu i da mi baš to odgovara. Ne želim to. Neću da budem paralizovana glupim strahom i osećajem nemoći. Ceo život da provedem u kajanju i žaljenju... E baš neću! Usuđujem se da kažem da NEĆU, NE ŽELIM to! Zar ja puno tražim?

You can be anything you want to be
Just turn yourself into anything you think that you could ever be
Be free with your tempo, be free be free
Surrender your ego - be free, be free to yourself

Doduše, još ne znam kako ću sve to da rešim. Postepeno, pretpostavljam. I dalje će da budu mučna jutra, dani u agoniji i noći prevrtanja po krevetu.
Znam, da niko nikada neće saznati zašto je tu, ali ja bih jako volela da imam odgovore na druga dva pitanja...


Sunday, November 18, 2007

Koliko jedna suza može da bude teška?

Ceo dan ležim ili sedim u svom toplom domu. Toliko mi je lepo, da se čak nisam ni presvukla iz pidžame. Čitam jednu knjigu. Uživam u njoj. Stalno se meškoljim u ćebetu, tražim koji mi je način najudobniji. Povremeno pogledam kroz prozor. Vidim kako se svetlost ulične svetiljke prelama kroz staklo i setim se da sam jutros gledala čudo prirode. Gledala sam kako sneg pada.

To je bilo nešto prelepo. Uzela sam fotoapart i snimala sam. Uživala sam u tim krupnim pahuljama što su se tako meko spuštale dole. Otvorila sam prozor. Želela sam da osetim čaroliju na mojoj koži. Htela sam da moja suva, topla i meka ruka, postane vlažna i hladna. Htela sam da se prošetam po ulici bosa, samo da bih osetila taj divan i čudan osećaj.

Pahulje su mi padale na objektiv fotoaparat, ali nije me interesovalo to. Nagnula sam se kroz prozor da bih videla bele krovove, bele staze i drveće prekriveno snegom. Kako je sve bilo lepo! Vetar je blago duva i nanosio bol drveću koje se saginjalo da dotakne sneg. Najdraže mi je bilo da gledam kako sneg pada kroz svetlost ulične svetiljke. Atmosfera je bila idealna. Kao stvoreno za čitanje knjige. Nedostajao mi je jedan topli čaj sa kojeg bih povremeno dunula toplu paru koja se izdizala iz šolje. Osećaj je bio, usuđujem se reći, savršen.


Sve ovo vreme sam pričala sa nekim osobama i baš sam se prijatno osećala. Toliko prijatno da sam izgubila pojam o vremenu. Već je bilo 3 sata ujutru. Morala sam da napustim ovaj divni svet i nevoljno sam otišla u svet snova.

Kasnije se sneg otopio jer je padala kiša. Sada je samo blatnjavo. Taj prizor mi je dosta pokvario raspoloženje, ali sam se setila nečega. Koji sam ja srećnik kada sam mogla da posmatram stvaranje snežnog prekrivača! Imla sam osećaj kao da sam ja to sve napravila i osećala sam se dobro. Ceo dan me ta misao drži. I kada se zadubim u knjigu, i dalje razmisžšljam o tim pahuljama. Podsećale su me na davno detinjstvo. Kada je sve bilo skoro idealno. Međutim, sada sam stvorila i novo sećanje. Kako je dobro kada si budan u 3 ujutru da vidiš to čudo prirode.

Poslednjih par nedelja ostajem budna do 3 sata ujutru. Ili zbog učenja ili zbog razgovora sa meni dragim osobama. Slušam muziku i pošto sam u poslednje vreme veoma razdražljiva, desi se da ispustim po koju suzu.

Suza me podseća na pahulju. Čini nam se tako lagana, a tako je teška. U njoj su sve tajne, još samo kada bi znala da govori. Obe su tako delikatne i nežne. I javljaju se u specijalnim situacijama.
Znače nam dosta. Nekada im se radujemo, a nekada nas rastuže. I posle njih budemo mokri.
Svesna da gubim vreme, i da sam za ovo vreme mogla da pročitam veći deo knjige, alo morala sam da podelim nešto sa vama. Moju poslednju suzu.

Pre par trenutaka se desila dok sam slušala od Debussy "The Girl With The Flaxen Hair". Ako slučajno imate, poslušajte je. U meni je izazvala setu, tugu i nostalgiju. I pre nego što sam mogla da se suzdržim, suza je potekla. Dug je put prešla, slivala mi se niz obraz toliko polako da sam osetila svaki njen pokret. Na kraju je pala na radnu površinu stola. Ubeđena sam da sam čula kako je lupila. Užasno je teška bila, još mi zvuk njenog pada odzvanja u glavi. Još je taj deo vlažan gde je ona pala...

Odjednom mi je postalo hladno. Premda sam i dalje ušuškana u ćebe, sada mi je hladno, nemam onaj osećaj sigurnosti, čaj mi se ohladio, a sneg više ni ne pada. Jedino što mogu je da legnem, gledam u uličnu svetiljku, da vidim kako se svetlost prelama i da gledam kako se vetar poigrava sa granama drveća. Čitacu knjigu i možda još koja suza potekne...