Tuesday, October 30, 2007

Devojka bez biserne minđuše

Razmišljam... Gledam u prozor, ali ne mogu ništa da vidim od magle koja se stvorila. Idem do prozora i počinjem da brišem stakla. Odjednom, opet prođe ona!

Misteriozna devojka. Vidim je svaki dan maltene od svog ro
đenja, svaku zoru, svako jutro, poslepodne, veče! Ili ide negde ili se vraća od negde. Verovatno živi u mojoj ulici. Čudno je što ja ne znam gde ona živi, ko je i šta radi u svom životu.
Jedino znam da ide u gimnaziju i da je moj vr
šnjak.

Kada sam bila manja, nisam ba
š puno razmišljala o njoj. Nije mi bila bitna. Jedino bih je viđala na zabavama. Uvek je sedela u ćošku, povučena i pričala je samo sa onima koje je poznavala. Za jednu malenu osobu je to bilo prilično čudno. Ponašala se kao da ima trideset godina, a ne sedam. Tada mi nije privlačila pažnju nešto preterano, jer sam mislila da je stidljiva. Međutim, ona kako je odrasala, postala je još povučenija. Ako joj na nekoj zabavi nije bila najbolja prijateljica, ona bi povremeno pričala sa nekom starijom osobom, a ostatak večeri bi provodila gledajući okolo i čekajući trenutak kada će otac da dođe po nju.

Išle smo u isto zabavište i u istu osnovnu školu . Ni onda se nisam zapitala ko je ona zapravo. Imala je jedan krug prijatelja i to joj je bilo dovoljno. Šta imam ja da se mešam tamo? Od prvog razreda je imala najboljeg prijatelja. Pretpostavljam da je sa njim sve delila i bila čak i prisnija nego li sa nekom devojčicom iz razreda. Zajedno bi išli u školu i zajedno bi išli kući. Često joj se mogao videti osmeh na licu i rekla bih da je zaista bila srećna. Ali se i to promenilo. Jednog dana se vratila sama kući. Njen najbolji prijatelj se preselio i oni su izgubili kontakt. Verovatno je i sama shvatila da više ne mogu da budu najbolji prijatelji. Počela je da se zatvara u sebe, imala je često depresivne, destruktivne faze...Utehu je pronalazila u znanju. Danima bi učila, čitala knjige, dodatnu literaturu... Nije bitno koja oblast. Pravila se da je sve interesuje. Da ne bi povredila druge i da im ne bi smetala. Imala je poprilično dobre rezultate u školi.Verovatno je to i radila jer je znala da znanje niko ne može da joj oduzme.

Poslednje razrede osnovne
škole je doživljavala veoma teško. Retko da je prošla ulicom, a da nije plakala. Ponekad mi je grozno bilo da je vidim. Izgledala je dosta oronulo, kao da je briga za ono što joj se dešavalo. Čak pamtim da je jedno vreme nisam videla. Nije izlazila iz kuće tokom celog raspusta. Dok su se svi zabavljali na bazenima, u parkovima, ona je bila zatvorena u kući. Sama je to želela. Neki njeni postupci su i više nego čudni...

You don't throw your time away sitting still
I'm in a chain of memories
It's my will
And I had to consult some figures of the past
And I know someone after me
Will go right back

I'm not telling a view

I've got this night to unglue
I moved this fight away
By doing things there's no reason to do

Videla sam je ponovo prvog dana u gimnaziji. Smršala je i promenila se. Kao da je htela da zaboravi svoj pređašnji život i da započne nov. Promenu je, zapravo, ona tražila. Mislila je da će je naći u novom okruženju. U razredu joj očigledno dobro bilo, jer se opet vraćala kući sa osmehom. Izgledalo je da je našla prave prijatelje. Ni tamo joj ruže uvek ne cvetaju. Neke ocene su je uništile, rekli su mi drugi. Ali je smogla snage i nije dopustila da je to omete u daljem napretku. Baš suprotno, imala je uspeha i na takmičenjima! Koji je to borac!

You don't throw your life away
Going inside
You get to know who's watching you
And who besides you resides

I dalje nije najomiljenija, niti će ikada da bude. Takva joj je sudbina. Mada, ono što mi drugi govore o njoj, znam da je ona jedna osoba koja uopšte nema neke značajnije karakteristike. Uvek je nepredvidiva. Nikada ne znaš šta će sledeće da uradi.
Najupe
čatljiviji primer za to je kada je jednom dolazila kući iz škole. Taman je ušla u moju ulicu. Noć je već bila i nosila je tešku torbu. Kaput je lagano se kretao u ritmu sa njenim hodanjem. Svetlost uličnih svetiljki delomično su joj obasjavali lice. Jasno se videlo da je premorena i da jedva čeka da dođe kući. Međutim, kao uz inat, vetar je počeo da duva. Prvo je posmatrala lišće koje se podizalo i spuštalo. Razgledala je okolo, kao da nije marila što će vetar da je oduva. Zapravo, izgledala je prilično graciozno. Sva "upakovana", šal joj se vijori na sve strane, a ona ne mari za to. Uradila je sasvim suprotno od onoga što bi ostali uradili u tom trenutku. Raskopčala se. Htela je da oseti svežinu noći. Prolaznici su je gledali i komentarisali njeno ponašanje, ali ona je bila zadovoljna i nije marila za njih, nego se prepustila vetru.

Čini mi se da je ona takva stalno. Ima svoja ubeđenja, uverenja i čvrsto se drži tog. Ponekad izgleda kao da sve vreme sanjari. Ima neki blagi osmeh na licu. A to se zaista retko dešava. Sam njen pogled dosta govori. Ponekad izgleda kao da nosi bol celog sveta u sebi. Kao da će da pukne. Veoma je tiha, povučena. Čudim se kako već nije završila na psihijatriji.

Dok sam pisala sve ovo, ona je pro
šla. Nisam ni videla kako je danas raspoložena. Ali mogu da pretpostavim, osećam da smo "povezane". Umorna je. Dosta joj je svega. Besna i tužna. Zadovoljstvo ni na vidiku...

You take me by the hand
A hand's all I feel right now
It's all I am
It's all that I am

Volela bih da je upoznam... Ali kada?
Da li ja to odlažem jer se pla
šim? Možda.
Da li to ne
želim jer sam ljubomorna na nju? Možda.
Da li ne
želim da je upoznam jer bih mogla da se razočaram? Možda.
Da li ću ikad to da saznam? Možda...

Wednesday, October 17, 2007

Jorgovan

Tmuran, kisan, grozan dan. Kisa lije kao iz kabla. Lokve vode na sve strane, blato se hvata za cipele i odecu... Grupa ljudi dolaze sa kisobranima. Sivi, teget, crni kisobrani. Tako se savrseno slazu sa vremenom! U daljini se cuje zvono crkve, 15h je. Vecina ljudi se vraca sa posla u tople domove, a nekolicina stoji u barama i blatu. Zasto?

Umrla sam pre dva dana. Moja sahrana samo sto nije pocela. Posmatram je izbliza. Uvek sam se pitala ko ce da dodje i kako ce da reaguju. Sada konacno imam prilike to da vidim. Sreca u nesreci.

Dok jos ljudi nisu dosli u kapelu, ja stojim i placem nad svojim kovcegom. Zalim za svojim zivotom. Nikada nisam zelela da umrem, prevelik sam egoista. Nisam zalila za onim sto sam radila u zivotu, nego sto je zivot tako kratko trajao. Dosta toga sam postigla, ali sam mogla jos vise. Samo da sam imala malcice vise vremena...

Jos uvek sam plakala kada sam primetila da dolaze clanovi moje porodice. Otac, majka, brat i jos neka rodbina. Majka, otac i brat su shrvani od bola. Oci su im natekle od plakanja, imaju pokisao izraz lica, sve u svemu blaga katastrofa. Htela sam poci ka njima i reci da cu ja i dalje da budem uz njih, ali sam zaboravila da vise nisam covek, nego najobicniji duh.

Moji su polako prilazili ka mom kovcegu. Imala sam neki uzasnuti izraz lica. Toliko o tome koliko je pogrebno preduzece efikasno. Ne moze cak ni jadni osmeh da nabaci, nego te samo strpaju u kovceg. A htela sam da napisem u testamentu da me balzamuju jer se plasim da me insekti ne bi pojeli. O kremiranju ni nisam pomisljala. Da me pretvore u prah! Zaboravi pricu "... od praha si nastao, prah ces da postanes." Neka, hvala!

Majka, otac i brat su zaplakali. Nisu mogli da veruju da sam ja osoba koja tamo lezi bezivotno. Nekada devojka koja je znala da se zabavlja, da ih nervira, da ih usreci, raznezi, razljuti i rasplace, sada lezi kao bleda krpa u drvenom kovcegu.
Meni je to izuzetno tesko palo, jer su mi strasno nedostajali i nisam zelala da prolaze kroz ovu situaciju. Uskoro ce 15h, pocinju da zatvaraju moj kovceg. Poslednji put sam pogledala sebe i sa porodicom sam se uputila ka mom grobu.

Moji roditelji nikada nisu mislili da ce jedno od njihove dece prvo da umre, pa je logicno da nisu ni imali porodicnu grobnicu. Zbog mene su je na brzinu kupili. Na lepom je mestu. Ima drvece okolo i neko cudno cvece. Ionako je sada jesen pa mi vestina pravljenja herbarijuma i determinacija biljaka nece pomoci u ovom trenutku. Uostalom, imala sam bitnija posla.

Interesantno je kako ja kao duh mogu da kisnem. Sklonila sam se pod kisobran svoje porodice. Poneli su moj teget kisobran. Kako mi uspomene naviru. Taj kisobran je riznica mojih emocija. Pod njima sam pricala, pod njim sam isla sa prijateljima, pod njim sa se prvi put poljubila. Cak je svedok i mojim zarukama. Setila sam se mog verenika. Boze, kako je njemu? Nije me mogao ni videti u poslednjim trenucima zivota. Bio je na putu, a sada bi trebao da stigne na sahranu. Da mu samo mogu reci ono sto mu nisam rekla. Jos jednom da ga zagrlim, poljubim i kazem da ga volim. Medjutim, nije bilo vremena za to. Sada vise nikada i nece biti...

Iz daljine se naziru likovi poznati meni. Potrcala sam do njih. Boze, to su bili moji najdrazi prijatelji.

Pojedinci su toliko lose izgledali da je meni bilo zao njih. Vise nisam razmisljala kako je zalosno sto sam umrla. Moji prijatelji. Prijatelji iz gimnazije, sa fakulteta, sa posla. Oni se medjusobno nisu najbolje slagali, a sada ih gledam kako dolaze kao slozna grupa. Htela sam sve da zagrlim i da im kazem koliko su mi drage, ali sam opet zaboravila da vise nisam covek. Nego bezlican duh.

Posle njih dolazi jedan covek. Obukao je crni, dugacak kaput, crni sesir, crne cipele. U rukama je nosio grm jorgovana. To je bio on. Nisam ga mogla prepoznati. Moj verenik se skupio i stisnuo. Vise nisam mogla da verujem da je to on. Ranije kada je bio tuzan, imao je samo pokisnut izraz lica. Sada nije licio na sebe... Dusa mi se cepala na delice, a vetar je te delice nosio po celom groblju.
Oduvek sam verovala da on i ja imamo neku vrstu spiritualne veze, pa sam ga cekala kod groba da vidim da li ce me osetiti. Tik sto je prosao pored mene, okrenuo se i zastao. Stajao je u mestu i promatrao je prazan prostor. Onda je potrcao prema automobilu. Isprva mi nije bilo jasno zasto, ali kada sam videla da se vraca sa mojom akusticnom gitarom ja sam zaplakala, ali od srece. Setio se!

Posto je prolazio pored mene, uhvatila sam ga za ruku i otisla sa njim zajedno do groba.
Kakav tuzan prizor. Svi tese jedni druge, moja porodica place sa zarucnikom, a ja stojim pored njih i promatram to. Boze, zasto si me tako okrutno kaznio da moram da gledam bol meni dragi ljudi?

Svecenik je poceo da moli da moja dusa nadje spokoj i vecni mir. Hej, tu sam! Ovo nije spokoj kojemu sam se nadala. Svecenik zavrsava i cuje se gregorijanski koral. Ovo je sigurno mamina i tatina ideja. Zahvalna sam im na tome. Cak sam i ja zapocela da pevam. Zasto da ne? Ionako me niko ne moze cuti, a to je jedino sto me veseli u ovom trenutku.
Poceli su ljudi da prinose cvece mom grobu. I da govore svasta, ali zaista svasta. Jeste da o preminulima treba sve najlepse, ali ga neki preterase. Svako ko je prisao mom grobu, ja sam ga momentalno zagrlila. Mozda osecaju to, mozda ne, ali je meni bolje. Opet taj prokleti egoizam!

Evo, privodi se oficijelni deo kraju i razmisljam. Dobro, svi sada placu, ali sta ce da bude za dva, tri, cetiri meseca, godinu dana, dve godine, deset godina?

Moji roditelji ce vremenom da prihvate cinjenjicu da ja vise ne postojim na Zemlji. Nastavice sa svojim zivotom. Setice se mene svaki dan. Proci ce ih jeza, nece se osecati dobro, ali ce preci i preko tog trenutka.

Prijatelji. Oni ce naci neku osobu slicnu meni. Setice me se, ali ce ih to brzo proci. Samo ce pomisliti da je lepo bilo imati je za prijatelja. I to je to.

Verenik. On ce da prolazi kroz period zaljenja. Ako me je istinski voleo, zamonasice se. Ako me nije voleo svim srcem i svom dusom svojom, naci ce neku bednu kopiju mene i zadovoljice se s tim. Tuzno je to. Kada spoznas da nikome ne trebas. Da ima jos takvih osoba kao ti.

Odjednom me u mom filozofiranju prekine zvuk gitare. Kako sam radosna bila. Verenik je zasvirao Venice Queen. To je bila moja zelja da mi se svira na sahrani (kada sam imala sesnaest godina zavolela sam tu pesmu). Pesma ima svoje posebno znacenje, ali ja sam je ovako protumacila.
Prvi deo pesme je veoma mracan, turoban i mucan. Situacija je kao posle oluje. Totalna depresija i tuga. U mom slucaju, prvi deo je kada ja zalim sto sam mrtva, a drugi oplakuju moju smrt.
Drugi deo pesme govori o zivotu posle smrti. Nesto je veseliji od prvog i odise nekim olaksanjem. Taj deo tumacim da bi posle moje smrti svi trebali da nastave sa svojim zivotom, jer cu ja da budem sasvim dobro. Mozda smrt nije najsrecnija situacija koja mi se mogla desiti, ali cu konacno da se uverim u neka religijska pitanja koja me muce. Resicu misterije koje su mi zagorcavale zivot.

Nikada bolje nije odsvirao i otpevao tu pesmu. Toliko emocija je uneo u nju, da su svi prisutni prestali da placu. Mislim da su shvatili sta sam im htela reci pesmom. Sto se tice mene, ja sam stajala kod verenika i pevala. Uzivala sam.

Pesma se zavrsila. Udario je jos jaci pljusak i svi su se razbezali, cak i moji roditelji (ipak oni treba da naprave taj rucak za pokojnika).

Samo je moj verenik ostao na grobu. Nastavio je da svira. Meni to odgovara, uzivala sam i za zivota u njegovoj svirci. Zavio se u kaput, namestio sesir i zapevao moju omiljenu pesmu. Da nisam mrtva, ja bih sada umrla. Kako je to divna osoba! Dok peva istovremeno i place. Nisam mogla da se suzdrzim pa sam i ja zaplakala. Tako smo jos pola sata plakali. Zaista mislim da imamo neku vrstu duhovne povezanosti. Kisa je padala, nju nije bilo briga za moju sahranu. Oterala je ljude koji su dosli, a i mog verenika. Ostavio je grm jorgovana, trzalicu i pismo. Obecao je da ce opet doci da mi svira. Iskreno, u tom trenutku me vise nista nije moglo obradovati.

Nazalost, sve sto je lepo kratko traje. Osetila sam neku jaku silu koja me vuce ka sebi. Pokusavam da se odupirem, ali je nemoguce, mnogo je jaca od mene. Zasto me to vuce ka sebi? Sta je to uopste? Da li cu to ikada saznati?

Crkvena zvona otkucavaju 16h, kisa i dalje pada, bare su na sve strane, blato je sve vece i vece, ljudi dolaze i odlaze, a mene vise nema...









Thursday, October 11, 2007

Simple As That

Zasto postoje ljudi koji moraju da pokvare savrsen trenutak?
Svesno, nesvesno, ipak to rade. Poznati, nepoznati, kvare nam. Nije bitno ko su, sta su, ali mogu da nam pokvare nesto lepo.
Jedan tekst, jedna recenica, cak i jedna rec je dovoljno da nam kompletno upropaste dan. Svi se prave da im to ne unisti dan, ali to je nemoguce. Pocnes da se pitas zasto zele da te povrede i zasto bas u tom trenutku. Mucis sebe pitanjima i filozofiras. Ne vidis izlaz, samo se vise osecas povredjenim. Razmisljas o tome i dalje, a pravis se da je sve u redu. Mucis se. Toliko te to pogodilo da ne mozes vise ni da razmisljas a da te to ne omete. A osoba koja ti je upropastila dan je vec zaboravila na to.
Ponekad ni ne razmisljamo koliko nesrece ucinimo drugima. Bitno je da smo mi dobili satisfakciju. Uvredili smo osobu. Nasa dusa je sada mirna. Dobili smo ono sto smo hteli. Nikada se ne pitamo kako se oseca ta osoba dok nas ne zadesi ista situacija.
Zasto nismo obazrivi?
Zasto smo tako hladni i odvratni?
Ponekad mi se gadi sto sam i ja ljudsko bice i sto to isto cinim...

Friday, October 5, 2007

Svetlost

Nedavno sam čitala jedno delo i pronašla sam fenomenalnu rečenicu, pa bih da je podelim sa vama:

"
Čovek ne sme ničega da se plaši niti sme da smatra zabranjenim išta što duša u njemu želi."

Mogla bih sada beskonačno da filozofiram na ovu temu, ali ja želim
da vas podstaknem da razmišljate o toj rečenici. Uradite to za vašu dušu...

Wednesday, October 3, 2007

Rainbow

Sa zadovoljstvom mogu reci da je danasnji dan prelep, predivan, predobar!!!
Ne pamtim kada je poslednji put ovakav dan bio. Obicno je dobar dan, pa se na kraju nesto lose desi i jedno lose ponisti sve dobro. Ali danas to je nemoguce.
Naime, spavala sam do 10h. Veoma retko se to desava jer moram ranije da ustajem da bih sve naucila. Prvi put sam ja spavala do 10 h, bez grize savesti i kada sam se probudila, osecala sam se mirno i spokojno. Sto je veoma neobicno za jednog gimnazijalca.
Kasnije sam otisla do bake i dede. Tamo je divno bilo. Mogla sam da pricam bez da razmisljam sta jos treba da ponovim ili da uradim.
Na kraju, dosla je i skola. Imali smo relativno lake casove, barem za mene. Hemija je tako nekako prosla i vec je blok informatike stigao. Profesor je rekao da mozemo da odemo da se prosetamo ako smo odgovarali. Na svu srecu, odgovarala sam i odlucila sam da se prosetam do najekskluzivnije ulice u gradu da pojedem sendvic. Dok sam se setala do svog odredista, posmatrala sam ulice. Izgledalo je kao da je jesen. Ona prava jesen. Bilo je suncano, lisce je opadalo, a zvuk koji lisce stvara je bio divan. Obozavam tu "staru" jesen.
Vratila sam se u skolu i sa dobrim prijateljima otisla do nekog kafica. Tako sam se dobro provela sa njima. Pricali smo se, smejali i jednostavno druzili. Eh, gimnazijalci!
U medjuvremenu sam saznala da ima koncert Dusana Svilara u gimnazijskom dvoristu. Premisljala sam se da li da ostanem, ali sam ipak zbog dobrih prijatelja odlucila da ostanem.
Imali smo ruski. Profesorica se taman vratila iz Moskve, tako da nam je ceo cas pricala kako je lepo njoj bilo. Tina i ja smo definitivno odlucile da sledece godine moramo da idemo. To nije we have to go, we need to go, nego WE MUST GO!
Na odmoru smo se razmisljale da posaljemo poruku jednom prijatelju iz B. Petrovca, ali smo ipak odustale.
Kasnije smo imali fizicko. Boze moj, ne secam se kada je na fizickom bilo tako dobro. Imala sam dobru ekipu i bas sam uzivala.
Cas srpskog jezika, a tonska proba se cuje iz dvorista. Razredni nas je posle 10 min pustio da idemo. Hvala, razredni!
Uglavnom, cekala sam sa prijateljima u dvoristu pocetak koncerta najavljen u 19 i 30 min. Dok sam cekala, naisla sam na prijatelje i bas sam se divno ispricala. Tada me otac pozvao i rekao da moj brat dolazi, najveci fan Dusana Svilara, i da ga cuvam. Hej, pa to je bas lepo. I meni je dobar dan a bice i njemu. Divno!
Posle pocetka koncert, stize mi poruka. Prijateljica mi kaze da je tu onaj isti prijatelj kojem smo Tina i ja htele poslati poruku i da zeli da nas vidi. Prvo sam mislila da me zeza, ali sam joj brzo poslala poruku i jedva sam cekala da vidim da li ce doci do gimnazije.
Uglavnom, dosli su. Kada sam videla prijatelja, ja sam bila izvan sebe od srece. Isto su i ostali reagovali koji su bili u B. Petrovcu. Svi na jednom mestu.
Tako sam uzivala i toliko sam srecna da je to nemoguce opisati. Evo, i meni se nesto lepo i dobro desilo!
Nazalost, prijatelj je morao da brzo ide, ipak je na ekskurziji. Zbog njega sam se naterala da odlucim nesto tesko. Videcete kasnije sta.
Sve sto je lepo kratko traje. Istina, ali uvek su nam tu secanja i iscekivanje do sledeceg vidjenja.
Kasnije sam pozvana na jedan rodjendan i na izlazak u grad. Moze li dan biti bolji?
Moj brat je uzivao medju masom, nosili su ga na ledjima. Moze li njegov dan biti bolji?
Jao, kako uzivam. Da sada ne bih odlutala sada previse, zelim da kazem da mi je danas 5+ dan!
Evo, ja sam primer kako ima dobar dan. Samo svako treba da saceka svoju dugu... Isplati se.