Friday, September 28, 2007

Porcelain

Boze moj, samo da se ovaj dan zavrsi! Ne mogu vise da ucestvujem u njemu.
Ako bih posla od jutra pa sve do kraja skolskog dana, to bi bila samo agonija za mene, a verujem i za ove sto citaju. Zaista, casovi su bili katastrofalni, a vreme se trudilo da se uklopi sa mojim dusevnim stanjem. Kako obazrivo!

Kisa. I kisa i samo kisa. Barice na sve strane, automobili te prskaju, kisobran ti stvara muke u ruci, a povrh svega ti jos zuris na cas i nosis onu tesku torbetinu koju svaki dan proklinjes.
Prvi cas mi je samo sluzio za gledanje kroz prozor. Bila sam negde izvan ove ucionice, izvan grada, izvan drzave, izvan kontinenta, izvan planete, mozda i izvan galaksije. Odlutala sam i nisam zelela da se vratim. Tako sam ravnodusna, osecam da sam se promenila i da ja vise nisam ono sto sam bila. To me boli. Pogotvo sto se tice skole. Ranije bih se borila za ocene, a sada tako ucim sta hocu, ono sto necu molim Boga da me ne prozove. Nedelje su tako prolazile, evo sada ce otkobar vec. Bezveze, ali skroz. Ne znam sta se desava i to me izjeda.

Dosla je istorija. Eh, to je jedini cas na kojem se osecam slobodno i spokojno. Mozda zbog profesora, mozda zbog samog predmeta. Uglavnom, kada su svi dobrovoljci odgovarali, posto se niko nije hteo javiti, profesor je napravo neku cudnu kombinaciju pa cu da je parafraziram. Ovako je uradio 777 podeljeno sa 333 minus 8 pa kvadratni koren iz svega.... hm... 11. Broj 11 u dnevniku sam ja. Osecala sam se izdanom. I tada kada je video broj, odmah je rekao da me nece pitati, jer ipak razlicito ucim za takmicenje. Ni sam ne zna koliko sam mu zahvalna zbog toga. On je divan. Zavolela sam istoriju jos vise zbog njega. Uostalom, zahvalana sam mu sto je postupio kao i nije me pitao.

Posle toga, dosla je psihologija. Iako sam ucila, nisam smela da se javim. Opet onaj problem! Sta mi se desava? Sta je meni? Ko sam ja to postala? Sve je to toliko konfuzno...
Na fizici sam potpuno pukla. Dosla sam do same granice. Htela sam da zaplacem. Samo sam se sklonila iza svoje kose i cekala da malo popusti ovaj situacija. Kao da mi je to neko utociste bilo.
Tada mi je Klara rekla da se osmehnem jer me ne moze ovakvu gledati. Pa ne mogu ni ja samu sebe da gledam ovakvu, ali ne mogu ja protiv toga.

When you try your best, but you don't succeed
When you get what you want but not what you need
When you feel so tired but you can't sleep
Stuck in reverse?

Odjednom, Tina pocne nesto da pise i pritom to skriva od mene. Kao da cu da citam tudje ako mi se stavi do znanja da ne citam. Ipak, nekako i to prevalim. Tek kada je dala Klari da procita i kaze svoje misljenje, ja se jos vise ubedacim.
Boze, prvo meni ni ne da gledam i ona da drugome da pogleda. Klara ispise tamo nesto pa joj vrati. Rekoh u sebi:"Odlicno. Bas mi ovo jos treba. Nepoverenje."
Medjutim, Tina daje meni svesku da procitam. Pogledam na naslov kada stoji moje ime. Ona je meni napisala pesmu*!!! Tako nesto lepo nikada nisam dozivela. Pesma je divna, prelepa, najlepsa na celom svetu! Kao da je osetila da mi bas to treba! Pri dnu papira vidim Klarinu recenicu. Naime, iskoristila je moj omiljeni citat:"
After all, tomorrow is another day!" Toliko sam bila odusevljena da mi je suza krenula niz obraz. Sto je veoma cudno. Opstepoznato je da sam ledena stena i jako hladna osoba. Mene je tesko oduseviti, obradovati, usreciti. Jedna osoba je uspela delimicno da me "otopi" ali opet. Ne pokazujem svoje pozitvne emocije nego samo negativne. A kada pokazem pozitivne (jako retko) to mora da je nesto jako jako jako jako jako dobro bilo.

Uglavnom, kasnije su mi neki ljudi prilazili i pokusali da mi pomognu. Cak i neki za koje sam mislila da mi se nikada nece ni obratiti. Toliko sam se divno tada osecala iako sam jos uvek imala onaj tuzan izraz lica. Nekako mi je laknulo. Shvatila sam da nisam sama i da ce mi prijatelji pomoci. Osetila sam zahvalnost i moram na neki nacin da iskazem to.

Lights will guide you home
And ignite your bones
And I will try to fix you

Prijatelji. Hvala ti Boze na tome! Oni su cesto moj jedini razlog da odem do skole, na neke sekcije i neke obaveze. Oni su mi Sunce posle kisnog perioda. Mene oni shvataju. Vreme koje provodim sa njima veoma pozitivno utice na mene. Oplemenjuje me. Zbog njih postajem bolja osoba (ma koliko ovo zvucilo otrcano, tako je). Znam da ih u svakom trenutku mogu pozvati i zamoliti ih za nesto. Mogu i oni mene, naravno. Kako je to divno! Imati prijatelje! Covek koji ima preko stotinu prijatelja, a nikada ne zna ko ce ga preci, taj je veoma siromasan u dusi. Medjutim, ja sa nekoliko najblizih prijatelja mogu reci da sam veoma bogata sto se toga tice. Meni treba mnogo vremena da shvatim nesto, ali kada shvatim toga se drzim.

Jednostavno bih se svima zahvalila koji su me podrzavali, brinuli se o meni kada ja nisam bila u stanju za to, gurali me napred, pomagali i slusali.

It's not easy love, but you've got friends you can trust
Friends will be friends
When you're in need of love they give you care and attention
Friends will be friends
When you're through with life and all hope is lost
Hold out your hand 'cos friends will be friends - right till the end


Hvala vam, moji prijatelji!





*Ako autor pesme se slozi da objavim tu pesmu, odmah cu je postaviti.


Saturday, September 22, 2007

S.O.S.

Izgleda da je Grim Reaper odlucio da melanholican septembar ucini jos melanholicnijim.
Pre pola sata sam saznala da je umrla jedna mlada zena koju sam poznavala. Imala je samo 30 godina...
Premda je bila bolesna i bilo je pitanje vremena kada ce da umre, ipak smrt je smrt.
Ne bih zelala da pisem o tragicnoj smrti, nego o smislu zivota. Zivot i smrt su kao yin i yang. Isto ne znas sta je bolje, odnosno gore. (Odnosi se na istocnjacku filozofiju koju ja previse ozbiljno shvatam, a bolje znaci crno dok gore znaci belo.)
Cesto razmisljam sta je smisao ovog zivota. Nikako ne mogu da dodjem do zakljucka i da to filozofiranju dam zavrsetak. A da li iko moze da spozna to i da stavi tacku na to? Mislim da je to nemoguce, ipak je covek veoma slozeno bice pa i njegova psiha mora biti kao deo njega.

Uglavnom, provodila bih dana razmisljajuci o tome. Nekada bih rekla da su prijatelji smisao zivota.

Prijatelji. To su osobe koje te vole i cene, sa kojima odrastas, delis divne trenutke svog i njhovog zivota. Mozda oni to rade jer ocekuju da cemo i mi biti za njih kada im bude potrebno. Neka uzajamna veza. Zar to ne ocekujemo svi? Zar ne tezimo nekom miru i nekom osecaju sigurnosti? Sigurna sam da i najintrovertnije osobe pozele ljudski dodir. Zato mi i jesmo ljudi, a ne roboti.
Mi moramo da imamo uz sebe prijatelje. Oni su nam neka vrsta garancije. Dok smo sa njima, nije sve tako lose. Kada napustimo to sigurno utociste i vratimo se u okrutnu stvarnost, shvatimo da dalje ne mozemo sami. To je nesto divno u ljudima. Potreba za bliznjima.

Medjutim, oni znaju da te iznevere. Tada smisao zivota trazis u poslu/skoli i nadas se da ces sa radom zaboraviti probleme i muke koje te muce. Ali da li to bude uvek bas tako? Odes na posao. Sef te iznervira, kolege te gledaju kao da nisi sa ove planete, a neljubazna prodavacica ti na kraju jos vise pokvari dan. I onda ti eksplodiras. Znaci, posao nije neko sigurno utociste. I da jeste, opet previse kratko traje.

You seem so far away though you are standing near
You made me feel alive, but something died I fear
I really tried to make it out
I wish I understood
What happened to our love, it used to be so good


Kada nas iznevere i prijatelji i posao/skola, pocinjemo da lutamo. Nista nam nije smisleno. Sve je tako depresivno, ocajno, grozno, zalimo sami sebe sto smo uopste dosli na ovaj nesrecan svet i sto moramo da ga trpimo bez icije podrske. I tada nam sine ideja. Hej, pa Bog. Nas veciti saputnik ce nam pomoci. Pocinjemo da odlazimo u crkve, da molimo Boga, postajemo pobozniji. I to ponekad uspe, ponekad ne. Sve zavisi kako nam je Bog namenio, ipak je plan Njegov.
Neki ljudi se cak ni ne okrecu Bog, tom dalekom apstraktnom pojmu, jer imaju osecaj da ih je vec toliko puta dosad izneverio da nema potrebe da se to desi jos jednom. Ljudi su razliciti.

Where are those happy days, they seem so hard to find
I tried to reach for you, but you have closed your mind
Whatever happened to our love?
I wish I understood
It used to be so nice, it used to be so good


Posle lutanja i bezuspesnih pokusaja, padamo u jos goru depresiju, dolazimo do nekog nistavila. Potpuna ravnodusnost. Iako ne pada kisa, nama se cini da pada, tako nam je sve sivo. Bezvolja, ravnodusnost, pesimizam... Tesko da cemo sada biti u stanju da trazimo smisao naseg zivota, kada ne mozemo ni redovno da se pocesljamo. Obicno onda clanovi uze porodice primecuju da nismo pshicki stabilni i oni se nama obracaju. Iskoristila bih cuvenu recenicu meni drage osobe:"Niko ti nece pomoci kao sto ce ti porodica. Samo nju imas bezuvetno." Istinito je ovo, dakako. Porodica je uvek tu uz nas, bake i dede, nasa braca i sestre, nasi roditelji (bili zivi ili mrtvi, tu su uvek uz nas). Iako ce nas i oni izneveriti, oni ce biti uz nas kada ni oni to ne budu hteli, jer je to porodica, veze te krv i meso. Cudno je kako cemo mi sve da isprobamo da resimo problem, a solucija problema je sve vreme ispred nas.

How deep is your love
How deep is your love
How deep is your love
I really need to learn
'Cause we're living in a world of fools
Breaking us down
When they all should let us be
We belong to you and me

Eto, danas je moj smisao zivota moja porodica.

Wednesday, September 19, 2007

Oda Starkama

U proslom postu sam spomenula starke i dok sam sama sebi odgovarala na neko pitanje, setih se da bih trebala da podelim svoje iskustvo u vezi sa starkama. Starke su patike marke Converse All Star za neupucene.
Pre svega, to je obuca. Patike, zapravo. Ali za nas ljubitelje i obozavatelje nisu samo obicne patike. One imaju dusu. (Ubedjena sam da se neki sada preispituju zasto se ono druze sa mnom, ali oni ne shvataju starkologiju.)
Drugo, njih mozete naci u raznim bojama, ali uvek u istom, prepoznatljivom obliku. One nam dolaze kao plitke, poluduboke i duboke. Ponosan sam vlasnik crvenih plitkih i indie poludubokih (u njima sam trenutno). Doduse, sada vec postoje starke sa sljokicama i neki fensi dezeni koji me iritiraju. Starke su postale trend. Svi ih nose i vecini to predstavlja samo obucu koju mogu da upotrebe sa svojom skljokicastom majicom.
Starke nose moji prijatelji i oni su uglavnom cool ljudi. Osobe koje to nose slusaju punk (to je znak punkera, ali to je tako glupo reci), rock, metal...
Idu savrseno uz svaku odecu. Suknje, pantalone, haljine...
Prvo su bile osnovne boje (crvena, bela, crna) da bi se to kasnije prosirilo na sve boje, razlicite dezene i da bi svako mogao da nadje starke koje mu odgovaraju.

Sada malo o osecaju prilikom kupovine i nosenja. (Oni koji se dosad nisu zapitali zasto se druze, sada ce. Opet kazem, ne znaju oni sta su starke, valjda ce ih ovo prosvetliti.)
Sve to pocinje ovako:

1) Prvo molite roditelje da vam kupe, a oni kazu da ce ti se stopala jos vise izdeformisati, da ces zaboraviti normalno da hodas itd. Navesce cak i da ces postati los ucenik. (Sve bi uradili da te odgovore, a i oni sami zaboravljaju da su imali po deset komada svojevremeno.)

2) Posle visemesecnih (oni koji nemaju srece visegodisnjih) pregovora, odluce da ti kupe. Ti ulazis u prodavnicu i vec uzimas one koje si gledao i slinio nad njima mesecima/godinama. Roditelji plate, ti ih drzis u onoj lepoj kesi. Dolazis kuci i vadis ih iz one lepe kutije. Neopisiv osecaj.

3) Dogovaras se sa prijateljima kada cete se naci da bi prosetao/la Starke. Oblacis ih i kreces u akciju.

4) Setas sa prijateljima i direktno stavljas do znanja ljudima da ti imas Starke!!! Izazivas paznju i cudne poglede prolaznika, ali te briga jer ti imas Starke i ti si na vrhu sveta!

5) Vracas se kuci i glancas ih za sledeci izlazak.

Osecaj je divan, zaista. Iako niko ne moze da ga shvati dok ih ne kupi.
Nadam se da ste sada inspirisani i da vec molite roditelje. Ovi koji ne mole roditelje, nadam se da ste se dobro ismejali.


Tuesday, September 18, 2007

Snow

Ovo pisem zato sto mi je dosadno.
Danas sam isto planirala da ucim ali mi je dosla tetka da prespava i jednostavno ne osecas se kao kod svoje kuce.
Ali ovaj dan je bio bolji. Relativno bolji, kada uzmemo u obzir prethodna dogadjanja. Bolji je zbog skole.
Zasto volim da idem u skolu? Zbog profesora, nekih predmeta a najvise zbog par osoba iz razreda.
Mogla bih sve da nabrojim kako su divni i zasto ih toliko volim. U Osnovnoj skoli ja nisam imala puno prijatelja a razlog je bio i vise nego glup. Niko me ne bi razumeo. Kao da sam ja njih shvatala.
Uglavnom, u gimnaziji se pronadju srodne duse. Kao sto sam procitala u jednoj knjizi, srodne duse se ne odnose na musko i zensko. To moze biti i dve zene i dva muskarca jer je to povezanost na duhovnoj razini. I da je sreca kada se dve duse sjedine a ne dva tela.
Imala sam srecu pa sam dobila super razred. Naravno da ima pojedinaca koji me s vremena na vreme iznerviraju, ali zbog onih pravih vredi biti u tom razredu.
Prvo, drago mi je sto su to uglavnom osobe koje slusaju rock, punk, metal. Znaci da nisam potpuni stranac. Mogu slobodno da kazem:"Boze, ubila bih da znam da sviram gitaru!", i oni bi me shvatili.
Drugo, njihovo oblacenje. Niko ne prati trend. To je toliko divno da bih ponekad zaplakala od srece. Ako ja obucem ponco, ako prijatelj ima dugu kosu, ako nosimo starke, ako imamo razne narukvice i bedzeve niko nas nece cudno pogledati. Ne cini odeca coveka i strogo sam protiv etiketiranja, ipak, starke su starke!!!
Kada sam lose raspolozena, oni su tu da mi pomognu. Kada postignem neki uspeh nece me gledati sa ljubomorom, nego ce me podupirati da nastavim da radim jos bolje. Takodje, i ja bih isto uradila za njih. Uvek se iz prvih, nasih, klupa cuje smeh i naprosto izbija neka radost.
Svi smo razlicitih rasa, vera, misljenja, ali nama to uopste ne smeta. Zezamo se i na racun svega toga. Ma, zakon smo!
Oni su uglavnom inteligenti ljudi. Svako ima razlicitu vrstu inteligencije i zato to sve tako super funkcionise. Medjusobno se dopunjavamo i cinimo jedinstvenu celinu.
To su osobe sa kojima bih se opijala (jos kada bih pila), isla na koncerte, zavlacila se u rupe i zezala non-stop.
U svakom slucaju, ovaj post nema smisla, ali sam morala da pokazem neku dobru stranu mog zivota. A to je moje drustvo!
Iskreno se nadam da cemo ovakvi zauvek da budemo, nezreli, rockeri, punkeri, metalci i da cemo jednog dana sa 60 godina da odemo na neki koncert i da protresemo svoje stari kosti u masi mladih ljudi.

Monday, September 17, 2007

Prekid

Danas sam bas htela da pisem kako je divno bilo za vikend i kako mi se sreca malo osmehnula. Pa i jeste, sve do malo pre...
Zazvonio je telefon. Nisam obracala paznju, nego sam se veselila za kompjuterom.
Posle par minuta uleti mi brat i rece:"Umro je jedan covek." (nije bitno koji je, njegova zena i oni su nam jako dobri prijatelji.)
Htela sam da upitam brata da li se sali, ali u ocima sam mu videla suze. Samo sam rekla:"Kako?"
Odgovorio je da je bio infarkt. Boze, tako mlad covek, kao moj otac. Sekao je drva i odjednom prekid. Iza sebe je ostavio svoju zenu koja nema neku veliku platu, sina, koji je na prvoj godini fakulteta, cerku koja je sada upisala prvi razred srednje skole. A danas je njegova zena bila kod nas!
Kroz mene je projurio neki spooky osecaj. Nisam mogla da se ne setim svog strica koji je pre skoro dve godine na isti nacin umro. Isto sam bila vesela i isto je telefon tako zlocudno zazvonio. I na isti nacin mi je saopsteno. Ne mozes da se ne zapitas da li ima Boga. Boze, zasto to radis?
To je bio mlad covek koji je trebao da prozivi mature, vencanja, decu svoje dece. I sve se to prekine... Snovi, nade, zelje tog coveka su se naglo zavrsile, bez ikakvog upozorenja.
Da li se mi mozemo nesto pitati? Naravno da ne mozemo. To je na Svevisnjem. Ali zasto On to radi?
Zasto tera jednu celu porodicu da zivi u bedi, da placu i umiru od bola? Da li je to Bog? Da li je to njegova ljubav velika prema ljudskom rodu? Znam da svi jednom moramo umreti, ali zar ovaj covek i ljudi u slicni situacijima nisu zasluzili da dozive lepu starost i da spokojno napuste ovaj svet bola i muke?
Opet, ne mogu da ne mislim da je ovo mogao da bude moj otac ili moja majka. Oni se svaki dan nerviraju i nije im dobro. Uostalom, posle ovih 10 ratnih godina, kome moze da bude dobro?!
Ali oni dodju kuci da se odmore. Medjutim, ja ih jos vise sekiram. Ne radim ja to zato sto ne volim moje roditelje, nego jednostavno djavo mi ne da mira. Da je ovo moj otac ili majka, ja bih umrla od bola. Ne mogu da zamislim koliko ce tesko da bude nasim prijateljima.
Vise ne mogu ni da pisem.
Jedino mogu da kazem R.I.P. Srdjane i neka ti Bog podari vecni mir!
Barem to.
A za ozaloscenu porodicu... Ljudska ljubav ce sve da nadjaca!

Friday, September 14, 2007

Pritisak

Davno bese kada sam poslednji put pisala. Puno se toga izdesavalo, pa prosto ne znam odakle da krenem.
Otkako je pocela skola ja jednostavno nista ne radim. Razlog je jasan, jos uvek nemam knjige a iz sveski ne zelim da ucim. Tako se svaki dan osecam bespomocno i ne znam sta bih od sebe. Ponekad se nosim mislju da sam pogresila sa ovom skolom, premda sam vec drugi razred. U gimnaziji treba prolivati znoj, suze i krv. Bukvalno. Meni se trenutno cini da nista nema smisla, da sve to radim zato sto je nekom dosadno pa gde bolje zabave nego da muce djake.
Daleko od toga da ja volim gimnaziju i da se osecam kao da sam kod kuce, ali ponekad preteraju. I mi imamo dusu, nismo roboti! Opet, zbog nekih osoba se isplati svaki dan doci u skolu. Da cujem neki fazon, da se posteno ismejem, da pricam o muzici!!! Eh, to su ti divni delovi. Losi delovi su kada vas razredni kazni iako ni sam ne zeli, ali mora da nas nauci sta se sme a sta ne sme.
Moj razredni je veoma cool covek. Mlad, pametan, duhovit i dobar.
I jos, na casovima sam toliko lenja da me mrzi reci podatak koji znam. Plus sto mrzim kako moj glas zvuci kada razgovaram sa profesorima, iako svi kazu da je to glupo sto mislim, meni je on odbojan. Znaci, to me dovodi do ludila jer ispada da sam kreten, pa cak ni na casu istorije ne kazem sto znam. Na istoriji se toliko prijatno osecam da je to jedan neverovatan osecaj. Kao da vreme stane.
Onda pogledam neke osobe iz razreda. Za svaki cas su spremne. Divim im se i zavidim, jer kako uspeju da nauce sve?! Mora da samo to rade. Pored njih se osecam kao da ne pripadam tu, da sam jedna zalutala ovca i da sto pre nadjem izlaz odavde to ce da budu bolje po mene. Kao da mi nedostaju dodatni kompleksi.

O mestu predsednika jos nisam odlucila, svi me pritiskaju. Jedan projekat me koci i tako je opet sve divno. Znam da sada izgleda kao da nemam lepih trenutaka u mom kratkom zivotu, ali sam trenutno depresivna, prolazim kroz tezak period i slusam Otherside.
Doci ce bolja vremena, znam da hoce. Samo pitanje je kada.
Iskreno se nadam uskoro, jer mi je prijatelj upravo rekao da me nije nikada video veselu. Imam ja svoje trenutke srece, samo se trudim da ih sakrijem.
Pre par trenutaka slusala sam od Stinga pesmu Send Your Love. Da li je to razlog zato sto smo tu? Da svoju ljubav dajemo beskompromisno? Da se nadamo da ce i ostali tako da rade?
Mozemo naici na mnoga razocaranje, ali toliko njih daje svoju ljubav onima kojima treba bez toga da traze nesto od njih. Odakle tim ljudima snage za to?
Nadam se da cu pronaci i ja tu snagu, a dotle moj omiljeni citat neka me podstakne da ne odustanem i da i dalje budem fighter.
"After all, tomorrow is another day!"

Saturday, September 1, 2007

Specijalno za specijalce

Vratih se iz škole… Dosta mi je svega…

Jutros sam saznala da je ministarka prosvete na lokalnom nivou nešto najavila ali nisam mogla da verujem dok nisam došla u školu.

Naime, osim sto smo jedini grad u državi koji je išao u školu 1. septembera ( subota je), sada imamo i izmenjen plan rada. Desilo se sledeće: idemo u školu do 24. decembra 2007., pa je tada raspust od 3 nedelje do 11. januara 2008. pa se 14. januara 2008. ne ide, ali se 15. već vraća u školu. Međutim, to nije sve. A ne ne ne, ima još! Od 15. januara do 25. januara 2008. još uvek traje prvo polugodište a 26. januara počinje drugo polugodište. Ovih 10 dana dođe kao ispravljanje slabih sa prvog polugodišta (kada dobiješ knjižicu to znači kraj polugodišta, right? E pa mi dobijamo 28. decembra 2007. a još nije kraj). Ovo je toliko konfuzno, da ne poveruješ. Imaćemo 4 radne subote (odrađujemo 2. novembar koji su nam tako velikodušno dali, pa 14. januar 2008. i još neke idiotarije).

Bože, ovo nema smisla!!!

Ali dobro, prošao je i taj čas. Sedim sa dobrom prijateljicom, pričala sam sa meni dragim osobama i upoznala novu učenicu. Trebala sam u 12h da odem na projekat sa tom istom prijateljicom. Iskreno sam se nadala da će se ova šarada od škole završiti. I tako su nam se profesori izmenjivali i pričali šta nam treba, šta ćemo da radimo…

Pitala sam na trećem času zamenika direktora da li nas dve možemo da odemo na projekat. Rekla nam je da pitamo profesoricu na sledećem času. Ta profesorica je rekla da ne možemo ako nam razredni starešina ne odobri. Na moju veliku nesreću, on je vec bio otišao kući. Morale smo da provedemo ceo jedan čas smarajući se, i da ne pričam koliko već kasnimo jer nas profesorica nije htela pustiti. U neku ruku razumem, ali opet, dajte ljudi!!! Subota je!!!

Kada se završi skola, nas dve odmah trčećim korakom do medicinske skole. Kada smo stigle tamo, smo kasnile sat i po.

Cim sam ušla u školu, onda sam jedan intervju uradila preko volje i molila Boga da se sve to završi.

Pošto sam stigla kuci, tek onda sam shvatila šta je ovo danas bilo.

Pa nema teoretske šanse da učestvujem u bilo kakvim vannastavnim aktivnostima, a ne još da budem predsednik Parlamenta.

Sve je još gore…

Odgovornost

Bilo je krajnje vreme da i ja napravim blog.
Morala sam negde da nađem prostor gde ću moći svoje mišljenje slobodno da kažem bez da me neko čudno pogleda.

Danas mi se desilo nešto čemu sam se , verovatno, potajno nadala i priželjkivala, ali mi je opet čudno.
Naime, dobila sam priliku da se kandidujem za predsednika Đackog Parlamenta u mojoj školi, jer se sadašnji predsednik povlači iz razumljivih razloga. Svejedno mi nije bilo svejedno (ironije li!) jer to znači da bih ja morala da odustanem od nekih svojih želja zarad drugih. Taj dotičan, trenutni predsednik, je meni obećao da će ove godine da ostane kao predsednik,a ja kao njegova desna ruka. Prekršio je zadato obećanje i osećala sam se izdato. Rekao mi je da će sazvati prvi sastanak, a posle njega objaviti ostavku i da će mene da predloži za kandidata ako se ja slažem. Takođe, imaću njegov glas koji vredi 30% glasova. Posle toga, sam nekako izašla iz škole i izgledala sam prilično izbezumljeno. Jeste da sam želela neku funkciju, ali nisam mislila na ovu. Ipak, šta ja znam o ovome? Nije jedan seminar dovoljan da bih mogla da upravljam institucijom kao sto je ta. Uostalom, on me je smirivao i rekao mi je da ni on nije znao, ali se raspitao i misli da bi i ja to isto uradila. Ne znam za to, ipak ja sam asocijativna, i šta ako ne budem našla zajednički jezik sa tim kojim mi trebaju pomoći?

Vraćajući se kući, uhvatio me je neki strah. Šta ako se to realizuje i šta ako zaista postanem predsednik Đackog Parlamenta škole koja broji preko 900 đaka, sada već trojezične nastave, šta će se tada desiti? Da li ću ja imati vremena za učenje, za pripremu takmičenja iz istorije, za porodicu, za društvo, za SEBE??? Možda zvučim sebično, ali g’n’r imam dobru rečenicu iz pesme November Rain:”Everybody needs some time on their one…” Tako mi nije svejedno!!! Prevelika je odgovornost to za mene, ipak sam ja samo drugi razred gimnazije! Plus, što sam neozbiljna (u nekim situacijama se ponašam kao dete, dok negde znam da se ponesem veoma ozbiljno, ali opet) i previše sam mlada. Znam da će ovo ispasti kao neko žaljenje, ali meni je ovo ventil i uostalom, ne morate da čitate ako vas ne zanima.

Tako, vraćam se ja kući, razmišljam o pro & con i ne mogu da uvidim šta je ono bitno. Imala sam više con jer sam ranije imala plan da ću učiti od početka za takmičenje iz istorije (prošle godine sam bila na republičkom pa bih opet želela da idem), da ću imati odličan uspeh, da ću učestvovati u debatnom klubu, da ću se vise angažovati u Parlamentu… Šta ako bih sa ovim sve to upropastila? Ipak, to su mi želje.Sa druge strane, bilo bi dobro da sam predsednik, sprovodila bih neke svoje ideje u dela, bila bih konačno neko i nešto (iako stojim iz svoga da ne treba biti popularan, malo je lakše kada znaš neke uticajne koji ti mogu pomoći). Samo opet postoji problem, koplja će se lomiti na meni, a ja ne želim da u drugoj godini svog školovanja u školi koju volim, imam problema sa profesorima i direktorom.Ne znam zaista šta da radim. Jedan deo okoline me savetuje da ne pristanem, drugi da ću ja to sve moći, a najtužnije od svega je što ja ne znam koliko mogu da podnesem. I ne znam šta ja hoću.

Ali mi je pre otprilike sat vremena sinula ideja dok sam njakala narukvicu kampanje za Dan Mladih. Na njoj piše: “Budimo viđeni, neka nas čuju!” Užasno dobra poruka… Mozda mi posluži u rasuđivanju. Dotada, mladi budite viđeni, borite se za vas i vaša prava!